Djeca sa posebnim obrazovnim potrebama, koja pohađaju nastavu na daljinu, uskraćena su za konkretnu pomoć asistenata, već su tu ulogu preuzeli njihovi roditelji. Nedefinisanjem konkretnije podrške toj djeci, Ministarstvo prosvjete je, kako smatraju roditelji, palo na najbolnijem ispitu inkluzije. Sa druge strane, iz Ministarstva ističu da asistenti ne mogu ići po kućama zbog epidemiološke situacije u zemlji, ali da mogu da pruže online podršku.

Svetlana Babović, majka dječaka sa invaliditetom koji pohađa osmi razred jedne osnovne škole u Podgorici, zabrinuta je zbog trenutne situacije i pita se zašto su djeca sa smetnjama i teškoćama u razvoju zaboravljena.  

„Moje dijete je imalo asistenta od početka školovanja. Otkada je ovakva situacija zbog koronavirusa, naša djeca su apsolutno zaboravljena, niko ih ne spominje. U ovim okolnostima, oni maltene nemaju pravo na asistenta. Moj sin prati onlajn nastavu i ja u toj situaciji i asistent, ali i terapeut, jer ima svakodnevnu potrebu i za fizikalnom terapijom. Njegov problem je motoričke prirode, a trenutno praćenje nastave zahtijeva zaista puno aktivnosti i brzine. Čas traje samo pola sata, treba se prijaviti, odjaviti, odraditi neki test. Tehnička pomoć, kako je i definisan asistent, u ovoj situaciji je zaista neophodna“, kazala je Babović za Boje jutra TV Vijesti.

Ocjenjujući da je uloga asistenta, ne samo tehnička, nego da je tu i da podrži dijete i da ga na neki način uvede u život, poput roditelja i nastavnika, Babović je rekla da se Ministarstvu prosvjete prvi put obratila još početkom avgusta.

„To sam uradila na vrijeme, s obzirom na prethodna iskustva. Ljubazno sam zamolila ministra Šehovića da osmisle neki model kako da naša djeca funkcionišu u ovom vremenu. Obratila sam mu se u svoje ime, nigdje nisam spomenula koja je škola u pitanju, niti ime djeteta. Odgovor nisam dobila, ali je poziv dobila škola mog djeteta. Moje obraćanje je predstavljeno kao napad na školu, što apsolutno nije tačno. U školi mom djetetu pružaju sve ono što su u mogućnosti. Kada sam vidjela da nema odgovora, opet sam pozvala Ministarstvo prosvjete i stupila u kontakt sa Arijanom Nikolić Vučinić. Od nje sam dobila interesantan odgovor da djeca nemaju pravo na asistenta, jer oni nisu akreditovani za rad sa djecom u kućnim uslovima. Dobila sam još i savjet da na sajtu Ministarstva postoje uputstva kako da radim sa svojim djetetom, na čemu joj se zaista i sad najsrdačnije zahvaljujem“, istakla je Babović.  

Prema zvaničnim podacima djece sa posebnim potrebama, dodaje ona, više od 2200.

„Kako je moguće i ko sebi daje za pravo da tu djecu isključi. Raspitivala sam se i u drugim školama, oni nemaju nikakva uputstva za rad sa našom djecom, kao da su izbrisana. Njihove potrebe za školovanjem i uslovi školovanja su posebni, ali i oni su ljudska bića koja imaju emocije i vole da se druže. Mislim da su nadležni pali na najbolnijem testu inkluzije djece sa posebnim obrazovnim potrebama u redovan sistem“, zaključila je Babović.

Načelnica Direkcije za predškolsko i inkluzivno obrazovanje Ministarstva prosvjete Tamara Milić je kazala da roditelji ne mogu računati na pomoć asistenta kod kuće, jer je to nešto što ne dozvoljava epidemiološka situacija.

„ Za svako dijete sa poteškoćama se izrađuje individualni obrazovni program i u okviru njega se inače definiše koje su to, ne samo obrazovne potrebe, nego i emocionalne i socijalne. Sve to se koncipira u okviru tog plana, a određuje se i obim podrške koju asistent pruža. Posao asistenta koordinira i definiše vaspitač, nakon toga učiteljica i predmetni nastavnici zajedno sa stručnom službom škole. Nijedno dijete nije prisiljeno da radi nešto što ne može, niti su to njegove potrebe. Uvijek se gleda koja je mjera potreba, kapaciteta i mogućnosti djeteta. To je i na tragu nekih trendova koje online nastava za djecu sa smetnjama i teškoćama omogućava. Upravo putem tih tehnologija mnogo se jednostavnije prilagođava materijal za rad sa tom djecom. Da li je to dovoljno ne mogu reći za svako dijete, ali ako imamo ovu razrađenu šemu, znači  da stručna služba i nastavnici koji poznaju dijete zajedno naprave materijal i konsultuju se sa roditeljima. Kao povratnu informaciju imamo da su u tom dijelu roditelji generalno bili jako zadovoljni“, kazala je Milić.

Ona je rekla da je pitanje koliko bi se mogao redefinisati opis posla asistenta, ali i da se niko ne bi usudio da kaže da je sada potpuno epidemiološki ispravno odlaziti kod nekog u kuću.

„Za djecu je organizovana regularna nastava do 6 razreda, treći ciklus se odvija na daljinu, uz periodične konsultacije. Naročito kad su djeca sa smetnjama i teškoćama u pitanju isto tako se može definisati koliko često i na koji način se konsultacije mogu organizovati. Rad asistenata se u mnogim školama organizuje u odnosu na IROP, pa se rad na daljinu može sprovoditi tako što asistent sjedi pored nastavnika i radi sa djetetom, za koje je zadužen. Takođe, asistent se može posebno baviti tim djetetom tokom konsultacija“, objasnila je Milić.

Ona smatra da svako dijete ima ista prava na kvalitetno i dostupno obrazovanje u skladu sa individualnim potrebama, ali je pitanje „da li je neko u snažnim zahtjevima da se ova vrsta podrške odvija u kući ili da postoji ovaj model podrške na daljinu“.

„Asistent je prisutan, doduše u drugom kanalu komunikacije, ne ovom neposrednom. Kako će se to organizovati stvar je škole, jer stručna škola i nastavnici definišu to u saradnji sa roditeljima i djecom“, rekla je MIlić i uputila roditelje djece sa smetnjama i teškoćama u razvoju da je škola prva adresa na koju treba da se obrate.

Izvor: TV Vijesti