Piše: Aleksej Kišjuhas

Zbog tekuće pandemije trenutno se na planeti oko 1,4 milijarde učenika školuje onlajn ili na daljinu, što je oko 80 odsto ukupne populacije učenika na svijetu. Takođe, oko 60 miliona nastavnika danas predaje, radi, vježba i ocjenjuje posredstvom interneta. Da li je ova tehnološka budućnost, otprilike kao i korona virusi, takođe tu da ostane? Jer nije li postojeći obrazovni sistem, sa sve školskim zvoncem, prilagođen dobu industrijske revolucije i fabričkom radu proletera u 19. vijeku, a ne informacionoj revoluciji i prekarnom radu na daljinu u onom 21? Mogu li kompjuteri spasiti svijet, a računari zamijeniti nastavnike? I da li treba?

Prisjetimo se početka 2000-ih godina, kad kompjuteri nisu bili sveprisutni i jeftini. Nove informacione tehnologije u obrazovanju tada su djelovale krajnje zavodljivo, uzbudljivo i seksi. Po školama su ih vatreno zagovarali i roditelji, učitelji, profesori, direktori, dekani, političari i svi ostali, jer se činilo da je dovoljno samo instalirati kompjuter u učionicu i, voila, naše dijete će odmah postati novi Ajnštajn ili Tesla.

Učionice sa kompjuterima ostavljale su utisak spejs šatlova u našem sokaku, i ovo je bila nezaobilazna slika na svakoj brošuri ili reklamnom flajeru onih škola, fakulteta i ministarstava prosvete koji drže do sebe. Raspojasani optimizam curio je na sve strane, jer tehnologija će najzad transformisati zastarjeli proces učenja i demokratizovaće obrazovni uspeh. Sa pristupom kompjuteru i internetu, svaki učenik ili student moći će da uči svojim tempom, kao i da saznaje tačno ono šta ga interesuje. Knjige i udžbenici, a kamoli učionice, postaće nebitne i oldskul, odnosno muzejski eksponati poput računaljki i naliv pera, u tom vrlom novom onlajn svetu.

I sada se tvrdi da su današnja djeca digitalni urođenici kojima su informacione tehnologije poput maternjeg jezika, kao i da je tradicionalna nastava otuda zastarjela i neprilagođena savremenim potrebama i novim načinima primanja informacija, učenja i mišljenja. Može se neuko čuti i da danas sve postoji na internetu, pa zašto da onda djeca uopšte uče o nekakvim rječnim slivovima i aluvijalnim ravnima, jonskim i kovalentnim vezama, datumima bitke kod Vaterloa ili na Okinavi, o palatalizacijama i sibilarizacijama?

Postojali su i dobronamjerni programi – Jedan laptop za svako dijete (UN), sa ambicioznom namjerom da transformišu obrazovanje u zemljama u razvoju, gdje su škole udaljene, a učitelji rijetki.

Počevši od 2005. djeci je podijeljeno 2,5 miliona laptopova uz ideju da će učenici iz siromašnih i zabačenih krajeva ovako i lakše i sami naučiti da čitaju i pišu, kao i da će nestati potreba za poučavanjem licem u lice. Međutim, sve je ovo naivno i kratkovido, ako ne i pomalo tupavo. Možda su današnja djeca digitalnija od svojih nastavnika i roditelja, ali nema nikakvih dokaza da oni uče i saznaju stvari na drugačiji način u poređenju sa ranijim generacijama.

Jedno je znati kako se rukuje računarom, a nešto sasvim drugo su čitalačka i digitalna pismenost, kao i znanje o obrazovnim sadržajima, te ishodi učenja. To što danas zaista sve može da se pronađe na internetu, ne znači da treba ukinuti nastavne sadržaje, zlo i naopako. Na internetu možemo da dođemo do svake informacije, ali informacije nisu isto što i znanje. Niti je obrazovanje jedan TV ili pab kviz u kojem takmičari samo treba da daju tačne odgovore.

Obrazovanje se tiče ideja, a ne podataka. I baš kao što nije nestala potreba za matematikom otkad postoje digitroni, nije nestala ni potreba za geografijom, hemijom ili istorijom zato što postoji Vikipedija. Najzad, program Jedan laptop za svako dijete neslavno je propao, pošto su djeca svoje laptopove prije svega koristila za razonodu, a ne za učenje. Da li iznenađuje što su djeca na svojim kompjuterima radije igrala video igrice, dopisivala se i skidala muziku, filmove i pornografiju, umjesto što je čitala interpretacije i istraživala motive Ane Karenjine?

S druge strane, tehnofobija (u obrazovanju) podjednako je nakaradna kao i razularena tehnofilija. Samorazumljive su brojne prednosti kompjutera i interneta u učenju i nastavi, sa pandemijom ili bez nje. Na primjer, učenje tada može da bude asinhrono, bilo gdje i bilo kad, što omogućava zgodnu fleksibilnost za one učenike i studente koji su zaposleni, imaju djecu, njeguju starije roditelje i slično. Ono razvija digitalne kompetencije i ohrabruje uključivanje i diskutovanje (pošto je iza ekrana, a ne u grupi u učionici).

Onlajn nastava omogućava siromašnijim učenicima i studentima da steknu obrazovanje bez skupocjenog iznajmljivanja stanova po gradovima, a elektronski udžbenici takođe su jeftiniji i dostupniji.

Međutim, praktični izazovi onlajn učenja jesu prateći osjećaji samoće i izolovanosti, bar ukoliko se ne omoguće zajednički rad i grupni zadaci.

Ogroman problem je smanjenje zainteresovanosti, odnosno potreba za značajnom samodisciplinom i unutrašnjom motivacijom, što kapira svako ko je pohađao bar jedan onlajn kurs.

U manje razvijenim zemljama, postoji i tzv. digitalni jaz u smislu nejednake dostupnosti informacionih tehnologija za muškarce i žene, bogate i siromašne, u selu i gradu… Uobičajena zabluda, posebno u hronično zapuštenoj Srbiji, jeste ona da čim je nešto u obrazovanju digitalno, elektronski i onlajn – to automatski predstavlja moderno obrazovanje ili savremenu nastavu.

Slanje tekstova za čitanje ili gotovih prezentacija posredstvom fejsbuka, vajbera ili gugla, samo zato što su ti sadržaji digitalni i digitalno poslati, jednostavno ne obezbjeđuje dovoljan kvalitet učenja na daljinu.

Suština svakog procesa učenja počiva u interaktivnosti, saradnji i komunikaciji, kao i u svojevrsnoj zajednici između učenika i studenata među sobom, ali i sa učiteljima i profesorima. A ovo osećanje zajedništva najčešće može da obezbijedi samo fizički kontakt, u istoj prostoriji, licem u lice.

Konačno, rezultati istraživanja su tvrdi poput tehnologije kamena za kupus. Za većinu učenika i studenata, uticaj najnovijih gedžeta (laptopova, tableta, interneta i sličnih drangulija) na njihove vještine čitanja, pisanja i računanja, a u poređenju sa učenicima u manje digitalizovanim učionicama, staje u tri riječi – nema značajnih razlika.

Ukoliko u učionicu instaliramo najnoviju pametnu tablu, to je možda zabavnije za učenike i nastavnike, a i direktor može da se pohvali opremom. Ali, podaci čvrsto pokazuju sljedeće. Prije svega sposobnost nastavnika da iskoristi ovu tehnologiju za kvalitetnu interakciju i komunikaciju sa učenicima jeste ona stvar koja pravi razliku između kvalitetnog i nekvalitetnog obrazovanja. Drugim riječima, poenta nije u tehnologiji, poenta je u učitelju ili nastavniku.

Prenapučeni optimizam pratio je svaku novu tehnologiju ili sokoćalo na svijetu. Mogli smo se i opametiti dosad.

Kad je izmišljen telefon, tehnološki proroci su tvrdili da on predstavlja najbolji protivotrov za provincijalizam i zatucanost. Pronalazač televizora, Fajlo T. Farnsvort, tvrdio je da će televizija okončati sve ratove. Pa smo ipak ostali i parohijalni i ratoborni, dok smo telefon i televiziju radije koristili za vaskoliko zezanje, a ne za obrazovanje ili mir u svijetu.

Takođe, ukapirajmo već jednom da je (zagrijana) stolica mnogo savršenija tehnologija od kompjutera. Ono što više i ne smatramo naročitom tehnologijom je zapravo najbolja tehnologija od svih. Naime, najbolje tehnologije jesu one koje ne zastarijevaju ili traju u nepromijenjenom obliku, poput stolice ili knjige, papira i olovke. A ne šljašteća tehnologija koja zastarijeva za par decenija poput grafoskopa, dijafilma, audio kaseta, video kaseta, CD, DVD, USB, tablet…

Svaka čast digitalizaciji, ali najstarija sačuvana odštampana knjiga je Dijamantska sutra iz 868. godine. A hoće li knjige u PDF formatu trajati narednih 11 vijekova?

Učenje u društvu, u fizičkom prisustvu ili u školi, takođe je jedna od takvih trajnih, genijalnih i univerzalnih tehnologija. Još od filozofskih škola Platona i Aristotela u antičkoj Grčkoj, i univerziteta od srednjeg veka. Nikad ne gubimo iz vida da je tehnologija (u obrazovanju) samo sredstvo, a ne cilj po sebi.

Ne radi se o tome da li je udžbenik digitalan ili papirnat, već i šta i kako u njemu piše. Ne radi se o tome da li je školska tabla pametna ili je limena i maslinasto zelena, već opet – šta nastavnik po njoj škraba. Kredom od krečnjaka ili prstima kao po ekranu smartfona, svejedno je.

I zato, umjesto fokusa na tehnologiju, treba nam ono što u društvu treba oduvijek – više fokusa na učenika i studenta, odnosno na nastavnika i profesora.

Prosto je kao računaljka – kad je riječ o obrazovanju, sredstva treba ulagati u djecu i u ljude, a ne (samo) u tehnologiju. Pa, iznova opijeni novim tehnologijama, ne stvarajmo školovanje i školu bez škole.

Izvor: Danas