PIŠE: Zoran Milivojević, psihoterapeut

Ako odnos roditelja i njihovog djeteta stavimo u vremensku dimenziju, jasno je da se ovaj odnos mijenja tokom vremena. Kako se dijete mijenja, kako odrasta ili prolazi različite faze svog odraslog života, tako bi trebalo da se mijenja i roditeljski pristup. Jasno je da se ne može na isti način pristupati predškolskom, školskom, fakultetskom i odraslom djetetu koje se takođe mijenja. Idealno je da u svim ovim fazama postoji obostrano razumijevanje kao i snažna emocionalna veza rođačke ljubavi, koja se širi i na unuke koji takođe odrastaju i mijenjaju se.

Izraz „odraslo dijete” je oksimoron, to jest označava nešto nespojivo. Dijete je osoba koja je u poziciji zavisnosti od svojih roditelja, jer nije još spremna za samostalni život. Prihvaćeno je da je dijete osoba do svoje 18 godine. Kada nečije dijete odraste, kada postane samostalno i prihvati odgovornost za sopstveni život, tada više nije dijete, nego je nečiji odrasli sin ili odrasla kćerka.

Opasnost prevelike ljubavi

Nekada dolazi do toga da, bilo voljom roditelja, bilo voljom odraslog djeteta, prestaje svaki kontakt između roditelja i djeteta. Poznato je da se neki roditelji odriču svog odraslog djeteta kada ocijene da ih je potpuno razočaralo i osramotilo. Većina roditelja se ne odriče svog djeteta bez obzira na to šta ono uradilo i kojim načinom života živi. Nekada ni oni roditelji koji trpe značajno fizičko i psihičko nasilje od svog potomka ne pomišljaju da ga se odreknu.

S druge strane, postoje i ona odrasla djeca koja prekidaju svaki kontakt sa svojim roditeljima. Iako ovo nije česta pojava, postoje brojni razlozi za nju: neki se stide svojih roditelja; neki smatraju, opravdano ili neopravdano, da su u djetinjstvu bile žrtve maltretiranja od svojih roditelja; neki ne vide drugi način da ostanu samostalni i da se oslobode roditeljske kontrole, itd.

Roditelji koji vole svoje odraslo dijete veoma teško podnose kada ono postavlja preveliku distancu, kada se veoma rijetko javlja ili kada potpuno prekida kontakt. Roditeljsku bol pojačava nerazumijevanje razloga koji stoje iza odluke odraslog djeteta.

Jedna kategorija ovih roditelja su „roditelji koji previše vole”, kojima je njihovo odraslo dijete smisao života i koji svoju ljubav pokazuju prevelikom brigom. Upravo ovo ponašanje koje roditelj vidi kao veliku ljubav, odrasli sin ili kćerka sasvim drukčije doživljava. Za mamu koja pet puta dnevno zove svoju tridesetogodišnju kćerku je to „velika ljubav”, ali za kćerku je to velika gnjavaža i doživljaj da mama pokušava potpuno da joj kontroliše život. Kćerka protestuje i pokušava da uspostavi drukčiji tip odnosa sa svojom majkom, ali mama to ne prihvata i nastavlja po svome. Kulminacija ovog konflikta je kada kćerka shvati da se mama neće promijeniti i da joj je jedino rješenje da ostane svoja i da sačuva integritet svoje ličnosti da prekine kontakt s mamom.

Ma koliko ovakav potez kćerke bio nužan ili opravdan, emotivna cijena koju plaćaju obje strane uvijek je velika. Na taj način „prevelika ljubav” postaje glavni razlog za prekid odnosa i obostranu patnju. Dobar roditelj shvata da samostalno dijete treba da ide svojim životnim putem, da donosi svoje odluke, jer je ono odgovorno za svoj život i ono će živjeti s posljedicama svojih odluka. Nekada ovaj prekid odnosa bude „lekcija” roditelju koji nauči da mora da promijeni svoj pristup, tako da umjesto vječitog prevaspitača i kontrolora prihvata da je njegovo dijete odraslo, prihvata da ono mora da se emotivno udalji od roditelja i da uspostavi druge, čvršće emotivne veze sa svojim partnerom, svojom djecom. Često se događa da se posle nekoliko godina „pauze” odnos odraslog djeteta i roditelja ponovo uspostavlja i nastavlja na novim temeljima.

Sindrom otuđivanja

Posebna priča su oni roditelji koji su nakon razvoda emotivno izgubili dijete samo zato što je druga strana, bivši supružnik i njegova šira porodica „trovali” odnos djeteta i roditelja. Ovakvo ponašanje se stručno naziva „sindrom otuđivanja”, to jest alijenacije, i nije slučajno što je zakonom zabranjeno. Nije slučajno što u nekim zemljama, kada se ustanovi da jedan roditelj otuđuje dijete od drugog, da sabotira ili sprečava viđanje djeteta i drugog roditelja, starateljstvo se automatski oduzima prvom i dodjeljuje drugom roditelju.

Ponovni put do odnosa s djetetom koje je prekinulo odnos počinje preispitivanjem svoje roditeljske uloge.

Izvor: Politika.rs