Roditelji treba zajedno sa djecom da gledaju medijske sadržaje i razgovaraju o njima jer takva aktivna uloga podstiče kritičko razmišljanje, smatra Ljiljana Ivanović iz Zavoda za školstvo.

Ivanović smatra da roditelji treba da budu svjesni svoje odgovornosti i da shvate da vrijeme provedeno sa djetetom treba da bude aktivno vrijeme u toku kojeg će razgovarati o nekoj temi i slušati ga.

“To daje rezultate na duže staze”, ocijenila je ona u toku webinara za roditelje na temu Djeca i medijski sadržaji: Podsticanje kritičkog razmišljanja koji je organizovalo Udruženje Roditelji.

Medijska pismenost, kaže ona, danas uključuje pet elemenata. Prvi je razumjeti kako mediji utiču na društvo, a taj uticaj je veoma veliki.

Ostali elementi podrazumijevaju to šta su sadržaji medija, kako funkcioniše medijska industrija, na koji na;in hladne glave i kritički što bolje razumijevati društvo u kome živimo i dobro procjenjivati lične moći, sposobnosti, znanja i vještine, ali i  biti sposoban da ih stalno unapređujemo.

“Važno je da znamo da je svaki medijski sadržaj nečiji konstrukt. Nije važno da li je TV reklama, oglas ili film, novinarski tekst, post na društvenoj mreži, sve su to konstrukti – medijski sadržaji, tvorevine pojedinaca, sve one nose pečat ličnog”, pojasnila je Ivanović.

Kao neke od pozitivnih strana medija navodi to da ljude informišu, povezuju, edukuju, zabavljaju, estetski profilišu, oblikuju stavove, ideje i ciljeve, i promovišu pozitivne vrijednosti i vrline.

Međutim, Ivanović kaže da govoriti o medijima samo sa pozitivne strane ne bi bilo ni objektivno ni realno.

Kao prvu negativnu stranu medija ona navodi pretjerani konzumerizam, koji kako kaže proizlazi iz vječite gladi savrmenog čovjeka za informacijama.

Opsjednutost zabavom takođe je negativna strana medija, kao i to što mediji imaju veliku moć manipulacije, potom jezička nekultura za koju Ivanović kaže da je u medijskim sadržajima vrlo evidentna. Prema njenim riječima, medijski sadržaji su često opterećeni pornografskim sadržajima, diskriminacijom, a mogu podstaći pasivizaciju ili nasilje.

Istraživanja u Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj pokazuju da svaki treći adolescent društvene mreže koristi od tri do pet sati dnevno, a više od toga svaki peti. Svaki drugi ima više od jednog profila na Instagramu, a 50 odsto djece za vrijeme nastave prati neki sadržaj na mobilnom telefonu, ne računajući vrijeme kada se on koristi kao nastavno sredstvo.

Ivanović navodi da je važno razmisliti o značenju medijskih sadržaja i zbog toga se zapitati: Koje se vrijednosti, ideje i informacije prenose; koje su informacije izostavljene iz poruke, a koje bi mogle biti upotrijebljene ili koje bi mogle biti važne. Takođe, treba uzeti u obzir kada je poruka nastala, koliko je pouzdana (koliko se temelji na činjenicama) i da li su izvori informacija kredibilni.

“Vrlo je važno da kada čitamo neki tekst da se on zaista temelji na činjenicama i da li su izvori informacija kredibilni”, kaže Ivanović i dodaje da je u periodu iza nas kaže ona bilo mnogo tekstova gdje su izvori bili kranje problematični.

Ona preporučuje da se razmisli o o tome ko je kreirao određenu poruku i sa kojom svrhom, kome se autor obraća, ko je poruku platio i ko bi imao koristi od nje.

Smatra da su za medijsku pismenost djece i mladih odgovorni roditelji i vaspitači, učitelji, nastavnici i profesori, a predlaže im da ih nauče da koriste medije da bi bili slobodni i da bi upravljali sami sobom.

To je, prema njenim riječima, jedan ozbiljan zadatak, naročito u vremenu kada postoji mnoštvo informacija. Ivanović primjećuje da nerijetko i odrasli pogriješe u procjeni i nasjednu na neku dezinformaciju.

Ivanović izdvaja tri roditeljske strategije koje se primjenjuju:

1. Zajedničko gledanje medijskih sadržaja – pasivno, ne razgovaraju o onome što gledaju;
2. Ograničavajuća ili restriktivna uloga – roditelj brani određeni sadržaj djetetu;
3. Aktivna (instruktivna) – direktno podstiče kritičko mišljenje djece.

Kritičko mišljenje je, smatra ona, ključna vještina za 21. vijek.

Ivanović savjetuje roditeljima da svojoj djeci postavljaju otvorena pitanja.

“Nemojte djeci postavljati pitanja koja počinju sa da jer to je pitanje na koje možete dobiti odgovor sa Da. ili Ne. i tu je priča završena”, dodaje ona.

Sugeriše im da pitaju djecu o tome šta misle o tome što vide i kako bi oni to uradili. Na taj način, otvorenim pitanjima mogu da uđu ispod onoga što je tema razgovora.

Smatra da djeci treba pokazati i medijski sadržaj koji je pozitivan i onaj koji je negativan, i porazgovarati o tome.

Ivanović roditeljima savjetuje i da izbjegavaju imperativne jezičke izraze poput Moraš… i da im budu adekvatni primjeri jer to daje najbolje rezultate.

Predlaže da svaka porodica ima vrijeme bez medija, kao i da roditelji prihvate ista pravila kao za djecu, i budu dosljedni.

Roditeljima sugeriše da razgovaraju sa njima o (ne)pouzdanim izvorima informacija, stereotipima, nasilju i diskiminaciji u medijima, omalovažavanju, netoleranciji, građanskim vrijednostima, kulturi, tabloidnom novinarstvu, etičkom izvještavanju, medijskim slobodama…

Lažne vijesti su, objašnjava Ivanović, netačne informacije koje se plasiraju u cilju obmane ili manipulacije, ostvarivanja nekog cilja (društvenog, političkog) ili profita. Dodaje da su one danas planetarna tema.

Tekst napisan u okviru projekta Prevazilaženje izazova roditeljstva u digitalnom dobu koji je podržan kroz regionalni program Mediji za građane – Građani za medije: Jačanje kapaciteta nevladinih organizacija za razvoj medijske i informacione pismenosti koji u Crnoj Gori sprovodi Institut za medije, a koji finansira Evropska unija i kofinansira Ministarstvo javne uprave.