PIŠE: Sanja Ivanušević Grgas, dipl. psiholog, praktičar terapije igrom

Osjećaj srama većini nam je poznato i vrlo bolno osjećanje, a s druge strane najčešće je dobro skriveno od pogleda drugih ljudi. Zbog čega? Sram nam naime govori da nešto nije u redu s nama, da kao osobe nismo dovoljno dobri, da nismo dovoljno vrijedni kao ljudska bića. Za razliku od krivice koja nam govori da neko naše ponašanje nije OK, sram nam govori da mi nismo OK.

Iako većini ljudi poznat osjećaj, s osjećajem srama se ne rađamo, već ga – učimo. Naime, kao ljudska bića rađamo se sa izuzetnom socijalnom osjetljivošću, odnosno osjetljivošću na druge ljude i njihove povratne informacije o nama i upravo ona čini predispoziciju za razvoj srama. Naravno, međusobno se razlikujemo koliko smo osjetljivi, ali zbog načina na koji se tokom evolucije razvijao naš mozak i kako on sada funkcioniše, povratne informacije od drugih ljudi oblikuju nas – na biološkom, emotivnom i psihološkom nivou.

U ranom uzrastu, naš se mozak na biološkom nivou formira upravo na osnovu socijalnih interakcija, a način na koji se drugi odnose prema nama i našim osjećajima usvajamo kao sliku o nama samima. U djetetovom razvoju, osjećanje srama javlja se oko 2. godine kao posljedica izazivanja osjećanja srama, odnosno posramljivanja djeteta, što je često korištena vaspitna metoda. Ukoliko se stidimo kao odrasli, znači da nas je neko u djetinjstvu posramljivao, a što nam je osoba bliža i važnija, to je uticaj dublji i dalekosežniji. Kako sve posramljivanje izgleda? Posramljivanje može imati različite oblike, od direktnog: “Stidi se!” pa do “Sada si jako bezobrazan dječak!”, “Baš si prava mala plačljiva beba”, “Veliki dječaci ne plaču”, “Niko od djece se ne ponaša kao ti”, “Zašto ne možeš biti kao starija sestra?!”, “Nikad ništa od tebe!”.

Zašto ga koristimo? Jer želimo vaspitati dijete. Naučiti ga prihvatljivom ponašanju. Da odraste u pristojnu i moralnu osobu. Da bude dobro vaspitano dijete… 

Posramljivanje djeteta česta je vaspitna metoda koja se koristi kada djecu želimo da naučimo ili motivišemot da se “bolje” ponašaju, bilo u skladu s našim očekivanjima ili društvenim normama. Zaista, jedan od ciljeva vaspitanja je da djeca nauče kako socijalno da funkcionišu i kako da regulišu sopstveno ponašanje i osjećanja i tu im je naše vodstvo neophodno. Ipak, postoje različiti načini kako to možemo činiti i u potpunosti je moguće postaviti čvrste granice bez fizičkog i verbalnog kažnjavanja.

Zašto posramljivanje djeluje? Da, zaista, posramljivanjem možemo kontrolisati ponašanje djeteta. Posramljivanje je tradicionalno čest način koji koristimo, i ne razmišljajući o njegovim efektima. S jedne strane, toliko je uobičajen i sigurno smo ga i sami nebrojeno puta čuli.  Zatim, možemo smatrati da je važno djeci dati povratnu informaciju o njihovom ponašanju i da je bolje na taj način korektivno djelovati nego na primjer, udariti dijete. I konačno, često je zavodljivo efikasan u promjeni ponašanja, jer baš poput fizičkog kažnjavanja, ima gotovo trenutne efekte na zaustavljanje neželjenog ponašanja. Kada se djeca osjećaju nevrijednima, često se jako trude da bi ugodila roditeljima pa može djelovati da je tehnika “upalila”, ali zapravo ga ne učimo drugim stvarima – ne učimo ga empatiji, moralnosti, samo-regulaciji.

I to je gotovo sve što u “pozitivnom” smislu sram može učiniti, uz otpuštanje napetosti roditelja kada su ljuti na dijete, što takođe ima samo trenutne efekte.  Iako može djelovati bezazleno, poznato i efikasno, pogledajmo zapravo kolika je cijena toga da dijete u tom jednom momentu bude “dobro”.

Koje su posljedice?

Tek se u novije vrijeme istraživanja počinju baviti ovom snažnom i razarajućom emocijom i njenim ozbiljnim posljedicama. Kao posljedice posramljivanja Grille i MacGregor navode:

1. Utiče na stvaranje dječjeg identiteta i samopoštovanja. Naime, dječji identitet se jednim djelom formira na osnovu onoga što djeca čuju o sebi. Ako im se govori da su “bezobrazna” ili nevrijedna, oni upijaju tu poruku i nose to vjerovanje kasnije.

2. Osjećaj odbačenosti – zbog straha od razotkrivanja dolazi do socijalnog povlačenja iz odnosa.

3. Ograničavanje spontanosti, samoizražavanja, istraživanja, samostalnosti i učenja. Kada je dijete iskusilo takvu negativnu povratnu informaciju o svojoj vrijednosti, ono će samo sebe “cenzurisati” kako bi je u budućnosti izbjeglo. S vremenom, poruke posramljivanja postaju unutarašnji glas ili slika koje nosimo sa sobom kada odrastemo a koje odgovaraju onima koje smo čuli kao mali “Ne budi glupa!” ili “Ne budi djetinjast!”

4. Poblemi u regulaciji osjećanja – izuzetna povučenost (emocionalna inhibicija) ili nasilnost ili bijes. Naime, ljudi koji su posramljivani imaju tendenciju ka ta dva suprotna pola izražavanja osjećanja (Thomas Scheff, University of California).

5. Intenzivno posramljivanje doprinosi razvoju mentalnih bolesti, i istraživanja pokazuju povezanost posramljivanja u ranom djetinjstvu i depresivnosti, anksioznosti, fobija, opsesivno – kompulzivnog poremećaja, poremećaja ličnosti, zavisnosti, poremećaja ishrane i seksualnih disfunkcija.

Posramljivanje dovodi do toga da se ljudi osjećaju poniženima, što može voditi do agresivnosti i bijesa. Brojne studije povezuju sram sa željom da se kazni druga osoba. Veća je vjerojatnoća da će ljudi koji su ljuti i posramljeni biti nasilni, agresivni ili auto-agresivni.  Posramljivanje ne podučava moralnosti, empatiji niti tome kako graditi dobre odnose. S obzirom da posramljivanjem djeci dajemo poruku “ti nisi ok, ti ne vrijediš, nešto nije u redu s tobom”, ona ne mogu učiti o tome kako se drugi osjećaju, niti o tome kako njihovo ponašanje utiče na druge. Upravo suprotno, osobe koje u većoj mjeri doživljavaju stid, manje su empatične prema drugima i u većoj mjeri okupirane same sobom. Takođe, baza razvoja moralnosti je dubok osjećaj empatije prema osjećanjima drugih.

Kakvu saradljivost zapravo želimo? Vrlo je važno razlikovati saradljivost koja je zasnovana na sramu od moralno motivisanog ponašanja. U najboljem slučaju, “učestalo posramljivanje dovodi do plitkog konformizma, koji se zasnova naizbjegavanju neodobravanja i traženju nagrada. Dijete uči da izbjegava kazne tako što je podređeno i saradljivo, i taj ‘igrokaz’ dobrog ponašanja nije utemeljen na poštovanju” (Grille i MacGregor).

Najefikasnije i najzdravije granice mogu se postaviti bez nasilja i posramljivanja. Djeca koja su vaspitavana na način da im se dosljedno postavljaju granice tako što se jasno izražavaju potrebe i osjećaja na poštujući način odrastaju snažnija, samopouzdanija i bolje prilagođena.

Izvor: MissMama