Izloženost nasilju putem medija može biti opasnost za dječje fizičko i mentalno zdravlje, a brojne studije su pokazale i da djeca izložena medijskom nasilju u ranom uzrastu, imaju veću vjerovatnoću da ispoljavaju više verbalnih i fizičkih agresivnih epizoda tokom osnovnoškolskog obrazovanja.

O uticaju medija na djecu nedavno su govorili psiholozi Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba na webinaru koji je organizovalo udruženje Roditelji. Oni su ukazali da brojna istraživanja iz ovog područja dokazuju da izloženost nasilju putem medija može predstavljati opasnost kao i da postoji jasna povezanost izloženosti nasilnim sadržajima u medijima s nasilnim ponašanjem kod djece i mladih.

Psiholog sa Poliklinike Krešimir Prijatelj je kazao da mediji mogu doprinijeti agresivnoj kulturi, a ljudi koji su već agresivni koriste medije za dalju potvrdu svojih uvjerenja i stavova koji se zauzvrat utvrđuju kroz sadržaj medija.

Podsjeća da su djeca kroz medije izložena agresivnim crtaćima, filmovima, video igricama i brojnim online sadržajima.

On pojašnjava da djeca uče društveno ponašanje poput agresije posmatrajući ponašanje drugih osoba što je svojim radom dokazao i poznati psiholog Albert Bandura. Njegov eksperiment imao je za cilj upravo da provjeri može li uzrok nasilnog ponašanja djece biti samo posmatranje i imitacija. U eksperimentu je učestvovalo 36 dječaka i 36 djevojčica u uzrastu od 3 do 6 godina.

U tom eksperimentu djeca su posmatrala agresivne modele ponašanja muškarca i žena u interakciji sa bobo lutkom, a Bandura je htio da provjeri da li gledanje tih modela može uticati na ponašanje djece prema toj lutki kada ih je ostavio u istoj prostoriji. Ponašanje djece je dokazalo da djeca uveliko uče po modelu, odnosno da oni koji vide nasilno ponašanje na kraju će ga i ispoljavati, a oni koji nijesu neće.

Eksperiment se može pogledati na sljedećem linku —> Bandura’s Bobo Doll Experiment

Psihološkinja Ella Selak Bagarić predlaže roditeljima da sa djecom razgovaraju o nasilju u medijima, uticaju medija, da postavljaju pitanja i podstiču kritičko razmišljanje, kao i da dogovore pravila o korištenju različitih uređaja.

Prema njenom mišljenju, uticaj medija na djecu, zavisi od izloženosti i ravnoteže. Izloženost podrazumijeva to u kojem su uzrastu djeca počela da koriste medije, koliko vremena provode uz njih i u koje vrijeme ih upotrebljavaju dok se ravnoteža odnosi na to da li imaju neke druge aktivnosti u životu osim toga da su pred ekranima.

Roditeljima predlaže da ispitaju interesovanja djeteta i dobiju uvid u njihov svijet koji im nije inače dostupan tako što će tražiti da im pokažu kako se koristi neka igrica, društvena mreža…

Sugeriše im da obavezno pokažu razumijevanje za nešto što je djetetu bitno.

„Mi smo više puta znali čuti da je dijete izloženo nasilju putem društvenih mreža i da je prvi savjet roditelja bio da se ugasi kompjuter, telefon, nalog na društvenoj mreži…. To djeci ne pomaže. Moramo pratiti njihov korak, ako je djetetu nešto značajno mora biti i nama, ako je dijete tužno moramo valorizovati tu emocijju, prihvatiti je koliko god nama to djelovalo nebitno“, kazala je ona i dodala da roditelj treba da bude podrška, ali i vodilja, i da da dobar odnos puno više pomaže od pukog nadzora.

Pojašnjava da su nasilni sadržaji potencijalno štetni jer:

• mogu kod djece izazvati fizičku pobuđenost i emocionalno uznemirenje;
• uči djecu da su agresivna ponašanja okej, pogotovo ako nijesu kažnjena, i mogu podstaći na njihovo oponašanje;
• mlade gledaoce čine neosjetljivima na nasilje.

„Toliko smo nasilju izloženi u svakodnevnom životu, kroz različite medije, da smo prestali da reagujemo onako kako bi možda bilo primjereno“, kazala je Selak Bagarić.

Kao primjere nasilja na društvenim mrežama ona navodi nazivanje pogrdnim imenima, širenje lažnih glasina, eksplicitnih slika drugih bez njihove dozvole, primanje eksplicitnih slika bez traženja, konstantno ispitivanje o ličnim informacijama, fizičke prijetnje…

Cyberbullying je, ocjenjuje ova psihološkinja, veliki problem jer ima sve posljedice koje ima nasilje „licem u lice“ uz dodatne kategorije.

„Žrtve, kada razgovaram kao kliničar s njima, kažu da im je gore zato što ne znaju ko je to uradio“, ukazuje ona.

Internet omogućava anonimnost i ljudi su puno hrabriji iza ekrana pa osoba može biti žrtva u stvarnom životu, a putem društvenih mreža počinilac nasilja, dodaje Selak Bagarić.

Pored anonimnosti, cyberbulling karakteriše i manjak nadzora, stalna izloženost žrtve i neograničenost publike.

Prema riječima stručnjaka, izloženost nasilju na društvenim mrežama može dovesti do anksioznosti, depresije, socijalne fobije tj. povlačenja, izolacije, agresivnosti, zavisnoti od određenih supstanci, pa čak i suicida.

„Pokazuje se da je povazanost cyberbullyinga i suicida veća nego kod tradicionalnog nasilja“, upozorava Selak Bagarić.

Roditeljima sugeriše da prate uzrasne preporuke kada je u pitanju TV sadržaj. Predlaže i da se sagleda odgovornost društva u cijelini, i toga ko je na nasilovnicama medija i ko su djeci heroji.

Psihološkinja je kazala da su u vrijeme pandemije Covid-19 stručnjaci i naučnici dobili punu pažnju medija, dok je inače fokus na nekim drugim herojima.

„To je direktna poruka djeci o tome što je danas bitno“, dodaje ona.

Prijatelj i Selak Bagarić napominju da djecu nije moguće u potpunosti izolovati od ekrana, niti im zabraniti korištenje digitalnih tehnologija jer to u 21. vijeku nije lako izvseti, a uz to – time bi im se oduzeo i dio njihovog identiteta ali i mogućnost da prate korak sa svojim vršnjacima.

Njihovi savjeti za roditelje, ali i stručnjake su:

1. Kontinuirano učenje o digitalnoj pismenosti i sticanje novih znanja iz područja savremenih tehnologija;
2. Razvijanje interesovanja i kontinuirano praćenje stavova i trendova u medijima i društvenim mrežama koje su u žarištu interesovanja djece;
3. Podsticanje umjerenog korištenja digitalnih tehnologija i razgovaranje o štetnim, ali i pozitivnim aspektima koje za sobom nose savremene tehnologije;
4. Podsticanje korištenja savremenih tehnologija u svrhu kvalitetnog povezivanja i ostvarivanja socijalnih odnosa sa vršnjacima iz razreda ili komšiluka;
5. Nadziranje sadržaja koje mlađa djeca gledaju na društvenim mrežama, a s adolescentima razgovaranje o sadržajima koji su aktuelni na njima prihvatljiv način;
6. Učenje djece kritičkom razmišljanju, odnosno da sadržaje koje pročitaju i uoče na društvenim mrežama ne doživljavaju kao konačnu istinu već da ih provjere.

Selak Bagarić navodi da sa podsticanjem kritičkog razmišljanja treba početi rano, i da djecu treba učiti da znaju da upravljaju svojim emocijama, pojasniti im da mediji nijesu uvijek ispravan izvor željenih informacija i razgovarati sa njima o odgovornostima i posljedicama ponašanja na internetu.

Ona smatra da roditelji treba sa djecom da razgovaraju o herojima, pozitivcima i negativcima na TV-u.

„Ko su to negativci na TV-u? Što rade? Zašto ubijaju? Ko su pozitivci na TV-u? Imamo li u našoj okolini one koji su pravi heroji? Imamo li u našoj okolini one koji su negativci?“, kaže ona.

Ukoliko roditelj ne zna odgovor na pitanje, Selak Bagarić preporučuje da zajedno sa djetetom potraži odgovor iz relevantnih izvora.

Prijatelj i Selak Bagarić smatraju da roditelji moraju pomoći djeci da razviju zdravu sliku o sebi, da im budu podrška i primjer, pruže im sigurnost, nauče ih da medije sagledaju kritički i da ako nijesu sigurni da li je ono što vide u medijima istina da se obrate osobama od povjerenja.

Selak Bagarić vjeruje da je danas je teško biti roditelj, ali je jako teško i odrastati.

„Mi stručnjaci često komentarišemo koliko je djeci danas teško. Oni odrastaju pod nekakvim vještačkim reflektorima, na pozornici, jako puno pritiska je na njih. Djeca teže tome da sve bude savršeno“, ukazuje ona.

Tekst napisan u okviru projekta Prevazilaženje izazova roditeljstva u digitalnom dobu koji je podržan kroz regionalni program Mediji za građane – Građani za medije: Jačanje kapaciteta nevladinih organizacija za razvoj medijske i informacione pismenosti koji u Crnoj Gori sprovodi Institut za medije, a koji finansira Evropska unija i kofinansira Ministarstvo javne uprave.