Vrijeme “jedan na jedan” sa djetetom, koje roditeljima savjetuju stručnjaci, nije magični štapić već je temelj za sve ostale tehnike u roditeljstvu s obzirom na to da doprinosi da se između roditelja i djece uspostavi osjećaj povezanosti i sigurnosti.

Vrijeme “jedan na jedan” podrazumijeva da je roditelj u jednom prostoru, sa jednim djetetom i apsolutno usmjerene pažnje na njega. To vrijeme je ograničeno onoliko koliko roditelji odrede, a važno je djetetu najaviti koliko će ono trajati i objasniti da se nakon toga prelazi na neku drugu aktivnost.

“Izdvojićemo pet minuta u toku dana, možda 10, 15. Nekada je sasvim dovoljno doslovno pet minuta u toku dana da ga provedemo na ovakav način da efekti budu mnogo jači, mnogo bolji, nego da smo se igrali sat vremena sa dejtetom, a da nam je pažnja bila podijeljena, da smo se bavili još nečim drugim”, pojašnjava psihoterapeutkinja pod supervizijom, Darija Petović Bambur.

Prema njenim riječima, pet minuta nekad pravi ogromnu razliku ako se sprovodi svakodnevno.

Ona kaže da se ne očekuje, niti je izvodljivo, da svako vrijeme koje roditelji provode sa djecom bude organizvano na ovakav način.

Prvi princip kojim roditelji treba da se vode u provođenju vremena “jedan na jedan” je da se prati vođstvo djeteta. To podrazumijeva, prije svega, da dijete bira igru, i da joj određuje tempo.

Ne postoje neka unaprijed zadata pravila kojima treba da se vodimo već puštamo da ta pravila u toku same igre dijete osmišljava, objasnila je Petović Bambur u toku online događaja Razgovara(j)mo o roditeljstvu – UŽIVO, koji su organizovali udruženje Roditelji i UNICEF Crna Gora.

“Ono što razlikuje to vrijeme od uobičajene igre sa djecom jeste što u toku tog vremena je jako važno da izbjegavamo ono što inače radimo, a to je davanje instrukcija, podučavanje, objašnjavanje”, kaže ona i dodaje da roditelji imaju tendenciju to da rade, smatrajući da u tome nema ništa loše.

To znači da ukoliko, na primjer, roditelj i dijete slažu kocke dozvole djetetu da ono predlaže kako će izgledati konstrukcija, a ne da ih oni slažu prema nekom unaprijed zacrtanom planu ili slici. Zbog toga se dijete osluškuje i dozvoljava mu se da se izrazi.

Vrlo bitna komponenta u vremenu “jedan na jedan” je da se roditelj “spusti na nivo djeteta” i doslovno i u prenesenom značenju.

Psihoterapeutkinja kaže da posmatrajući dijete roditelji mogu mnogo bolje otkriti što su njegova prava interesovanja.

“Ponekad, iz najbolje namjere, imamo potrebu da naučimo dijete nečemu i namećemo mu neke stvari za koje mi smatramo da su važne, što nije ništa loše samo po sebi, ali previdimo da obratimo pažnju na ono što je njegovo istinsko, autentično”, pojašnjava ona.

Petović Bambur pojašnjava da kada je roditelj potpuno prisutan i kada zaista vidi dijete stvara se osjećaj povezanosti i samim tim bolji odnos roditelj-dijete. Brojni su efekti izgradnje takve vrste odnosa sa djetetom.

S jedne strane, kaže ona, dolazi do jačanja samopoštovanja kod djece, pa dobijaju potvrdu od nas da su vrijedna da su viđena da su voljena takva kakva jesu.

S druge strane, roditelji zadobijaju povjerenje djeteta i postaju za njega autoritet, dijete ima želju da roditelja prati i posluša.

Petović Bambur kaže da dijete osjeti promjenu kod roditelja, da je on potpuno prisutan i da mu je pažnja nepodijeljena.

“Ponekad se nakon par dana vidi da je dijete saradljivije, da je sklonije da poštuje pravila, lakša je komunikacija sa njim”, kaže ona i upozorava da vremenom “jedan na jedan” roditelji treba da trguju. Nije ga dobro koristiti kao vrstu kazne, ali je dobro podužiti njegovo trajanje kao vrstu nagrade da bi se dijete podstaklo na poželjno ponašanje.

Zato ono treba da ostane zajedničko, kakvi god da su roditelj i dijete bili tog dana.