Tokom trajanja mjera i pandemije koronavirusa, sve je više njih koji su svakodnevnu buku u gradu zamijenili životom na selu – kako kažu, prija im da budu izolovani i okruženi prirodom. Tako je bilo i sa porodicom Brnović iz Podgorice, koja je prije više od mjesec otišla u Oblun, zaselak u selu Briđi, desetak kilometara od Podgorice.

Kako je Pobjedi kazala Lidija Brnović, koja je ekspertkinja za održivi razvoj, odmah po donošenju odluke nadležnih organa o privremenom zatvaranju škola i vrtića, sa suprugom Brankom se dogovorila da se privremeno presele u rodnu kuću njegovog oca u Lješanskoj nahiji.

Privilegija

“S obzirom na to da se bavim konsultantskim poslovima, svi sastanci i obuke su odloženi ili prenijeti na online prostor, pa sam mogla bez problema da odem iz grada. A pošto moj suprug radi u špediciji, on je taj koji putuje svakodnevno u grad radi posla, nabavki za nas i starije članove šire porodice i administrativnih porodičnih obaveza”, kazala je Lidija.

Starija ćerka počela je da prati nastavu na daljinu i, zajedno sa mlađom predškolskog uzrasta, raduje se „školi u prirodi“ koju svakodnevno pohađa u njihovom dvorištu i bašti s pogledom na Skadarsko jezero.

“Za razliku od mnogih u Crnoj Gori i svijetu, imam privilegiju da ove dane provodim sa porodicom i u prirodi. Na selo smo, pored osnovnih potrepština, ponijeli i knjige za školu, vrtić i zabavu, laptop za posao i projektor za gledanje filmova na velikom platnu, društvene igre, gramofon i par omiljenih ploča, organska sjemena različitih sorti povrća i mnogo kafe. Odmah da napomenem, još nijednu knjigu nijesam stigla da pročitam”, kazala je ona uz osmijeh.

Prve sedmice su, kaže, hipnotisano pratili vijesti i uz kafu zbunjeno zurili u jezero.

“Za razliku od nas, djeca su bila izbezumljena od sreće što smo konačno na okupu, pa su nam saopštila da od sada sve moramo da radimo zajedno. Šporet na drva nije prestajao da grije, kuva, prži i peče: supe, čorbe, pogače, palačinke, vreli puding… šta god djeca požele. I svi jedu u isto vrijeme, za istim stolom! Prvih dana proljeća je umjesto visibaba stigao prvi snijeg, što je Vjeru i Đinu posebno oduševilo, a mi im nijesmo kvarili raspoloženje pričama o klimatskim promjenama”, priča Brnović.

Kaže da je posmatranje prirode čudesno i da pomaže da shvatimo da ništa ne može biti trajno, pa ni kriza sa kojom se planeta suočila.

“Iz dana u dan pred očima nam se mijenjao prizor: snijeg se odmah otopio, sjeverni vjetar se pretvorio u južni i donio kišu, a zatim je sunce rastjeralo oblake i zasijalo toliko jako da su se Vjeri, Đini i meni odmah pojavile pjegice na licu. Konačno smo se probudili iz zimskog sna i pošli u baštu: grabuljanje, košenje, orezivanje nara, maslina, smokve, košćele, zelenike. Kupili smo nove sadnice ukrasnog bilja: pinjola, lipe, tise i jorgovana, zatim ljekovitog bilja i začina: zasadili smo stotinu sadnica lavandi, smilja, matičnjaka, vrijesa, nane, origana. Na kraju smo izabrali desetak vrsta omiljenog povrća i posijali organska sjemena: zelene salate, šargarepe, paradajza, tikvica, blitve, rotkvica itd. Kada je nakon nekoliko dana intenzivnih radova pala kiša, radovali smo se kao pravi poljoprivrednici”, priča Lidija.

Poslije samo par dana krenuli su listovi i pupoljci, a livade su bile pune proljećnog cvijeća. Nekoliko livada su ustupili porodici iz sela koja gaji ovce za ispašu, a oni njima donose stajsko đubrivo koje koriste za baštu.

“Narednih par mjeseci, ako naš rad urodi dobrim plodom, u trgovine ćemo ići samo za osnovne namirnice. U svakom slučaju, trudimo se da biramo domaće i u trgovinama i na pijaci, a ako nam nešto posebno zatreba, direktno kontaktiramo proizvođače. Raduje me što su mnogi od njih poboljšali kanale komunikacije i uveli online prodaju“, ističe Lidija.

Iako selo uglavnom poistovjećujemo sa prirodom, ona napominje da je ono oduvijek bilo i središte kulture, tradicije i istorije.

“Seosko guvno, razni stari predmeti u kući, fotografije, medalje sa sportskih takmičenja oca, strica i đeda, stare knjige, priče i zapisi… sve to nama i našoj djeci mnogo znači. Bili smo ponosni kad smo u jednoj kutiji našli dokument iz 1980. godine koji govori o porodičnim donacijama za žrtve velikog zemljotresa i spomen-kompleks Svetlane Kane Radević na Barutani. Nažalost, naši su preci povezivali selo sa teškim životom i mi smo možda prve generacije koje ovdje pronalaze odmor i mir”, kaže Brnović.

Napominje da nije super žena sa naslovnice koja će reći da je tajna u dobroj organizaciji.

“Još uvijek nijesam shvatila o kakvom višku slobodnog vremena različiti stručnjaci govore. Imam vremena za predah uz kafu, ali za dodatne obuke, disertacije i strateške odluke, izvinite – nemam mogućnosti! Mislim da treba da se oslobodimo pritiska da treba stalno da budemo produktivni i „najbolja verzija sebe“. Jer kao što porodica i zdravlje često trpe zbog naših poslova, tako je prirodno da u nekom periodu života posao stagnira zbog zdravlja i porodice”, smatra Lidija.

Njen suprug Branko Brnović radi u agenciji za carinsko zastupanje (špedicija) koja funkcioniše smanjenim intenzitetom, pa se trenutno obavlja promet roba neophodan kako bi se očuvalo zdravlje i funkcionisanje stanovništva.

“Zbog trenutne situacije najviše se uvozi hrana i medicinska oprema, pa se trudimo da sve predmete obradimo po hitnom postupku, kako bi roba stigla što prije u magacine naših klijenata, odnosno do građana kao krajnjih korisnika. Posao je rizičan zbog kontakta sa ljudima koji prelaze granicu da bi prevezli ili kontrolisali robu, pa se trudim da se ne zadržavam u gradu i više vremena provodim sa porodicom i u bašti. Mnogo mi znači što moja djeca mogu slobodno da se igraju, voze bicikl i kreću se po imanju, a usput ponešto i nauče o prirodi i zdravoj hrani”, kaže Branko.

Učenje

Njihova kćerka Vjera, koja ima devet godina, kaže da im dan na selu prođe brzo.

“Kada ne učim, uživam u prirodi i pogledu na jezero, igranju sa sestrom, vikendima koji su pravi praznici i volim da spremam različitu hranu sa porodicom. Sad već stavljamo začine iz naše bašte. Učenica sam četvrtog razreda OŠ „Radojica Perović“ i sa svojim vršnjacima pratim program „Uči doma“, a posebno mi se sviđaju časovi maternjeg jezika jer je učiteljica maštovita i zabavna, pa svaku novu lekciju završavamo plesom. Matematiku dodatno vježbam sa đedom koji je instalirao Viber posebno zbog mene, kako bismo mogli da razmjenjujemo zadatke. Sa mamom vježbam engleski i druge predmete. Iz muzičkog nam učiteljica šalje linkove sa mnogo zanimljivih tradicionalnih pjesama iz različitih krajeva, a poslala nam je i modernu zanimaciju koja se zove „Cup Song“, gdje je glavni instrument plastična čaša. To je igra u kojoj proizvodiš ritam neke pjesme, baš mi se sviđa što sam to naučila. Iz engleskog jezika mnogo vježbamo sa nastavnicom tokom časa, pa su nam zato domaći zadaci laki”, kaže Vjera.

Na kraju dana, kaže da sve predmete vježba sa njenom učiteljicom Ivanom Ulićević, koja brine da svaku lekciju dobro shvate.

“Sviđa mi se kada odgovaramo preko glasovnih poruka, pa mogu da čujem svoje drugare iz odjeljenja. Inače, prije zatvaranja škole moji drugari i ja smo osmislili školicu znanja koju smo nazvali „Fantastic brain“, pa smo je sada pretvorili u online školu za pomoć djeci kojoj treba pomoć u učenju”, kazala je Vjera.

I druga kćerka Đina, koja ima pet godina, uživa na selu.

“Družim se sa sestrom i mnogo se mazim sa mamom. Volim svoju baštu i volim da pomažem tati da zaliva biljke. Ovdje imam puno mačaka, sve ih hranim i mazim, a dala sam im i imena: Kandžica, Maza, Krofnica, Mačor, Slatkica, Peri i Penji. Ponekad nam dođe i pas Buba, ali ga mačke otjeraju. Naša Maza će brzo da se omaci, jedva čekam da vidim njeno mladunče! U selu imamo i magarce, ovce, krave, kokoške, a vidjela sam prije neki dan i kornjaču. Volim kad pustimo muziku ili kad Vjera svira gitaru a mi pjevamo i plešemo. Nedostaju mi drugarice Nada, Anika i Ksenija, a mom drugu Ivu nijesam još čestitala rođendan”, kaže Đina.

U ovih četrdeset dana Lidija kaže da je bilo mnogo različitih događaja, manje i više prijatnih, neki su se odigrali na selu, neki u našim gradovima, a neki u svijetu.

“Ovaj put je sve što se desilo u regionu ili na drugom kraju planete odjeknulo i u našem malom selu i kući, jer tu fizička distanca ništa ne znači: brinuli smo za prekomorske komšije u Italiji i Španiji, ali i zbog stanovnika Kine, Velike Britanije, Irana i Amerike, bili smo tužni zbog zemljotresa koji je usred pandemije i zime zadesio Zagreb, a onda, opet, radovali smo se dobrim vijestima, smanjenju broja žrtava kod nas i u svijetu, brojnim činovima dobrote običnih ljudi, početku proljeća, katoličkom i pravoslavnom Uskrsu, pa Ramazanu”, priča Lidija.

Brinuli su o najbližima, rođacima, prijateljima koji im nedostaju, o njihovom zdravlju, ali i finansijskoj i životnoj situaciji, brinuli su kako da djeci objasne, kad ni sami ne znaju, šta se dešava i koliko će dugo potrajati.

“Brinuli smo o tome šta znači poruka da svijet nikada više neće biti isti. A onda smo shvatili da ni najveći stručnjaci svijeta iz svih oblasti, ljekari, ekonomisti, ekolozi, psiholozi, političari, nemaju odgovore na naša pitanja, da je u redu što ih nemamo ni mi, i da je najbolje da jako prigrlimo svoju djecu, a „balans“ može malo i da pričeka”, poručuje na kraju Lidija.

Djeca nikad srećnija

Lidiji Brnović lično je ovo istovremeno lijep i stresan period i nije uvijek kao sa razglednice. Ipak, primjećuje da njihova djeca nijesu nikad bila srećnija: roditelji su bez prestanka sa njima, svakih par sati se spremaju omiljena jela.

“Učimo zajedno, dopisuju se i igraju šaha online sa drugarima iz razreda, sade biljke koje nakon par dana već kreću da rastu, preskaču kanap, igraju se sa životinjama i noću broje zvijezde”, kazala je Brnović.

Fotografije: Privatna arhiva
Izvor: Pobjeda