PIŠE: Bruna Profaca, klinička psihološkinja
Ovih dana smo svi kao stručnjaci mentalnog zdravlja usmjereni na podršku svoj djeci i roditeljima u suočavanju s kriznom zdravstvenom situacijom povodom COVID-19 virusa. Međutim, djeca se razlikuju u svojim karakteristikama, u broju teških iskustava tokom odrastanja, u načinu suočavanja sa stresom i dostupnosti podrške koju imaju.
Djeca koja su ranjivija
Osim uzrasta i razvojnog statusa odgovor djece na krizu povezan je i s njihovim karakteristikama ličnosti, s načinom doživljavanja svijeta oko sebe. Neka imaju više strahova, neka manje, neka su sklona brizi, anksioznosti, neka nisu. Kad nam djeca govore o tome ona jednostavno kažu da je to strah, a odrasli takvu djecu vide kao onu koja stalno više brinu od drugih. I konačno, ali jako važno, na reakcije u krizi utiču i djetetova stresna i traumatska iskustva (npr. izloženost zlostavljanju, nasilju u porodici i van nje, zastrašujućim događajima, bolest i gubici bliskih ljudi i dr.), stresovi njima bliskih osoba, kao i aktualni stresni događaji u životu (npr. razvod roditelja, sukobi, promjena škole, preseljenje i dr.). Zbog svega što su doživjeli ili doživljavaju, ova djeca najčešće izražavaju anksioznost i ranjivija su u aktuelnoj krizi, jer su i ranije doživljavali neizvjesnost i procjenjivali da “svijet nije sigurno mjesto“ i zato je važno da podrška odraslih bude usklađena s njihovim povećanim potrebama. I ne zaboravimo, djeca s takvim iskustvima su oko nas, trebaju nas.
Razlika anksioznosti i straha
Iz perspektive stručnjaka mentalnog zdravlja riječ je o grupi djece koja najčešće imaju anksiozne teškoće, koja imaju strahove ili strepnje koje djeluju na njihove misli i tjelesne senzacije… Anksioznost generalno je neodređeni i neprijatan osjećaj straha ili strepnje, tjeskoba koja djeluje i na misli i na doživljaje u tijelu. Kad opisuje tjelesne reakcije, dijete može govoriti o bolu u stomaku, glavobolji, lupanju srca, bolovima, a da takve tegobe nemaju organsku podlogu. Za razliku od straha gdje je izvor straha jasan, kod anksioznosti prijetnja koju dijete doživljava manje je jasna, produženog je trajanja i više utiče na cjelokupno stanje djeteta. To je razlog zašto nam se obraćaju za pomoć, jer djeca sama ne mogu prevladati takav period.
Anksiozna djeca sada trebaju osmišljeniju podršku
U aktuelnoj situaciji povezanoj s koronaviruson blaži nivo anksioznosti moguć je i očekivan. Međutim, s velikom empatijom i odgovornošću želimo skrenuti pažnju na djecu kod kojih postoji stalna tendencija da nepoznate situacije doživljavaju opasnima ili prijetećim i da na njih reaguju intenzivnije. To su djeca koju srećemo u svojoj praksi i zato ovih dana razmišljamo o njima. I roditeljima i članovima obitelji sada je jako važna dodatna podrška, pogotovo ako im direktna stručna pomoć zbog svih ograničenja povezanih s koronavirusom nije dostupna. Osim zdravstvenih uputa koje su dostupne svima i kojima čuvaju svoje zdravlje, važno je napomenuti kako anksiozna djeca trebaju osmišljeniju podršku kako se njihove teškoće ne bi sada intenzivirale. Međutim, ako podrška roditelja/odraslih kod intenzivnijih anksioznih teškoća nije dovoljna, važno je potražiti stručnu pomoć i individualizovani plan podrške i/ili tretmana.
Što možete učiniti u pružanju podrške djeci s anksioznim reakcijama?
Bilo da ste roditelj ili staratelj djece što možete učiniti u pružanju podrške djeci s anksioznim reakcijama koje opažate kao njihove karakteristike ili kao posljedice ranijih teških iskustava?
1. Kao roditelj/odrasla osoba, budite model djeci, jer vaš način komunikacije i smirenost je najjasnija poruka djeci. Važno je da pratite sopstvene reakcije. Djeca imaju osjetljivost za vašu uznemirenost, čak i kad je otvoreno ne pokazujete. Primjenjujte sve ono što vas smiruje, kako biste bili model samoumirivanja djeci. Anksiozna djeca su izuzetno osjetljiva na emocionalne poruke. Ne pretvarajte se da nikad niste uznemireni ili tjeskobni, ali neka dijete vidi kako se nosite s tim mirno (koliko možete) i kako se osjećate dobro kad to uspijete.
2. Održavajte neki oblik rutine koliko god je to moguće. Pomozite djeci da uspostave rutinu i kad ne idu u školu, struktura im smanjuje anksioznost. Međutim, svakako izbjegavajte intenzivniji pritisak na djecu sada, veći nego u njihovoj uobičajenoj svakodnevici. To valja imati na umu, jer su djeca s anksioznim teškoćama često perfekcionisti. U održavanju strukture, vodite računa o zdravim navikama, vježbanju, ishrani, odmoru, snu, ali i prilikama za dokolicu i igru, puno igre. Možda ćete trebati konsultaciju s djetetovim terapeutom što je dobro za vaše dijete, kakav individualni plan.
3. Slušajte dijete, njegove brige, strahove i pitanja povezana s koronavirusom. Moguće je da će brinuti što se može dogoditi njemu, porodicii, bliskim osobama. Ako i postavljate pitanja, potrudite se da to bude empatično, pokažite razumijevanje.
4. Moguće je da dijete sadašnja situacija podsjeti na ranije teške događaje, na ranija odvajanja od porodice, strahove, gubitke. Budite izvor sigurnosti za dijete, ponavljajte da ste tu za njega, pokažite razumijevanje za takve podsjetnike, pitajte dijete što bi mu pomoglo. Podsjetite ga na neku od snaga/osobina koja mu je tada pomogla, ko mu je u ranijim vremenima pomogao. Predvidite situacije koje bi djetetu mogle biti podsjetnici na ranija iskustva i budite blizu.
5. Priznajte djetetu njegova osjećanja, ne umanjujte i ne odbijajte ih, nemojte se šaliti na račun njegovih reakcija. Možete djetetu reći da slična osjećajnjai podsjetnike imaju i djeca i odrasli, da je to očekivano, „normalno“. Takav postupak nazivamo „normalizacija“ i on pomaže i djeci i odraslima. Često odrasli smatraju da priznavanje osjećanja djetetu može pojačati djetetove reakcije. Međutim, upravo suprotno, to znači da ih prepoznajemo i razumijemo kao dio ljudskog iskustva. Kad prihvatamo djetetova osjećanja ono se osjeća da ga razumijemo, biće mirnije i spremnije da se izrazi. Djeca čiji roditelji ne pokazuju razumijevanje i prepoznavanje osjećanja, mogu biti zbunjena s onim što osjećaju, sniženog su samopouzdanja i mogu dugoročno narušiti odnose s roditeljima.
6. Ne pokušavajte ukloniti anksioznost – pomozite djetetu da se nosi s njom, kao uz talas koji će proći. Ne preusmjeravajte dijete „da ne bi bio tjeskoban“. Pomozite djetetu ako želi pričati o tome kako je, radije nego da to izbjegava. Izražavanje riječima olakšava procesiranje emocija i iskustava. I opet, sjetimo se, normalizacija pomaže: „Da, tako se u ovakvim situacijama osjećaju i druga djeca i odrasli“. U prevladavanju anksioznosti pomaže podrška djetetu da je toleriša koliko može. S vremenom će se smanjiti.
7. U razgovoru s djetetom, usmjeravajte se na činjenice i znanja. Djeca o koronavirusu mogu čuti i mimo porodice i u nizu drugih situacija. Budite proaktivni i sami objasnite djetetu što znate o virusu, naravno, iz valjanih i potvrđenih izvora, na način prikladan uzrastu djeteta. Izražavajte pozitivna, ali i realistična očekivanja. Ne obećavajte djetetu kako se nešto neće desiti, ali izražavajte povjerenje da će se sa situacijom moći nositi što god da se dogodi i da ste uz dijete.
8. Pokušajte ne zapitkivati, ne postavljajte stalno pitanja. Ohrabrite dijete da govori o osjećanjima, ali izbjegavajte stalno propitivanje, npr. „Bojiš li se da će se baki nešto desiti?“ Radije slušajte dijete, obraćajte se s otvorenim pitanjima „Kako ti je kad ne ideš u školu?“ Vodite računa pojačavate li djetetov strah i uznemirenost. Izbjegavajte sugestiju glasom, riječima, pokretima tijelom, npr. „Uh, ovo je nešto što bi te moglo prestrašiti…“
9. Praktikujte aktivnosti koje opuštaju. Pomozite djetetu u samoumirivanju. To mogu biti i neke tehnike disanja, specifične aktivnosti koje je dijete naučilo u grupnim aktivnostima u školi, na treningu ili tokom psihološkog tretmana, ali i druge aktivnosti koje dijete opuštaju (slušanje muzike, čitanje, igre…). Pitajte dijete ako ne znate što ga opušta, pomognite mu da izabere svoje načine smirivanja. Neka djeca to mogu riječima i razgovorom, druga kroz aktivnost koju vole, treća kroz umirivanje, zagrljaj i utjehu.
10. Ograničite izloženost medijima i stalnim informacijama o virusu, time ćete pomoći da dijete reguliše svoju anksioznost. Što je dijete mlađe to je ovakvo uputstvo važnije. Međutim, i adolescentima je važno roditeljsko vođenje koje će pomoći da se suoči s eventualnim zbunjujućim i zastrašujućim informacijama.
11. Pratite dijete i opažajte, ukoliko se djetetove anskiozne smetnje pojačaju, konsultujte se sa stručnjakom mentalnog zdravlja koji prati vaše dijete.
Budite nježni, strpljivi i saosjećajni prema sebi i djetetu u ovom periodu. Pokazujte prihvaćanje, pružajte djetetu toplinu i razumijevanje. Sve to treba i vama, to nisu samo riječi, to se zove podrška – dan po dan.
