Pravila i rutine koje roditelji upostavljaju unutar porodice i uče djecu da ih poštuju, daju im sigurnost, ukazuju na predvidljivost, podstiču ih na odgovornost, sve to oni i vole i cijene, bez obzira što nastavljaju da se sukobljavaju sa majkama i očevima, a odbijajući nametnuto, grade sopstveni autoritet u tom sukobu, tvrdi psihoterapeutkinja Darija Petović Bambur.

Ona ističe važnim da u porodici postoje pravila, koliko god smo mi kao roditelji spontani i ne volimo ih, jer je njihova suština da u praksi postavljaju granica i očekivanja, a nama kao odraslima štede energiju.

„Ako je pravilo da svakoga dana imamo ručak u 16 sati, to je postalo predvidivo i daje djetetu strukturu njegovog dana. To daje djetetu osjećaj da mi znamo šta radimo, da smo pouzdani, da držimo konce u rukama. To djeca vole i cijene, to je njihova razvojna potreba“, pojasnila je ona u toku webinara Kućna pravila i rutine: zašto su važni i kako ih uspostaviti? , koji je organizovalo udruženje Roditelji. „Pravila nam pomažu da kao roditelji zauzemo alfa poziciju koja je djeci potrebna, a nama olakšava posao.“

Petović Bambur ukazuje da je sveto trojstvo roditeljstva – ljubav s jedne strane, granice s druge, a sa treće postavljanje jasnih granica i očekivanja.

„Upravo nam pravila omogućavaju da postavimo granice, šta se smije i šta se kad radi, a da s druge strane kažemo jasno djetetu šta se od njega očekuje. Npr. kažemo djetetu da treba da slaže igračke nakon igranja, njemu je jasno šta se od njega očekuje i kad se to pravilo uspostavi više se ne razmišlja da li to treba ili ne treba da se radi, više se ne peispituje. Dakle, pravilo nam štedi energiju“, objasnila je ona.

Kućna pravila mogu da budu pravila koja uvijek važe, u svim situacijama i na svim mjestima, ali postoje i ona koja se odnose samo na neke situacije i traju određeno vrijeme: Da se vratimo kući prije mraka ili Da nema ekrana u toku obroka. U svakom slučaju je važno da dijete zna šta se od njega očekuje jer je veća vjerovatnoća da će nas poslušati i da će pravila ispoštovati. Osim toga, za roditelje je važno da budu dosljedni dok pravila uspostavljaju, sve dok se ne učvrste i da svi znaju šta se radi i šta se očekuje.

„Tako rezultat pravila postaje i naša dosljednost.  Ako nema pravila, kad se ne zna kad se šta radi, djecu moramo da opominjemo i podsjećamo ih šta im je obaveza, a oni ni ne znaju kako treba jer im je nekada ovako, a nekada onako“, dodaje Petović Bambur.

„Znam da majka očekuje da ću da pokupim igračke. Nema potrebe da trošim energiju na sukobe sa njom, jer znam da će ona istrajati. Probaću dva, tri, pet puta i odustati“.

Petović Bambur posebno važnim ističe uspostavljanje pravila kod navika u vezi sa spavanjem i jelom jer se one direktno tiču zdravlja djece. Djeca koja nedovoljno spavaju sjutra su razdražljivija, ne mogu dovoljno da se fokusiraju i poštuju pravila, ne mogu da iskomunicraju šta im se dešava, a sve to vodi većoj vjerovatnoći da dođe do konflikta.

Iako pravila postoje, to ne znači da neka od njih treba da budu „uklesana u kamenu“ i da se nikada ne mogu promijeniti. Petović Bambur kaže da neko pravilo treba da pretrpi promjene i sa tim dijete treba upoznati i objasniti mu: Zbog toga jer je danas takva i takva situacija, napravićemo izuzetak od pravila, ali ono i dalje ostaje na snazi.

Važnim smatra i da svi odrasli koji žive pod istim krovom treba da budu uključeni u diskusiju o pravilima i procesom njihovog donošenja, kao i da se kasnije pridržavaju i poštuju ih da ne bi zbunjivali dijete. To ne znači da će se djetetu, ako ode kod babe ili djeda ili familije, naštetiti ako se tamo ne poštuju ista pravila. Petović Bambur preporučuje da se napravi dogovor i objasni zašto su neke stvari važne, i da što više članova porodice podržava to do čega roditelji drže. Čak i ako to nije moguće, što se često dešava, neće se ništa strašno desiti jer je za dijete u redu da zna da u jednoj kući važe jedna, a u drugoj druga pravila.

„Dok god se mi držimo onoga što je nama važno i to je pokazatelj naših granica i našeg stava, šta god da je tamo, ovdje je ovako. U tom dijelu donošenja pravila važno je dati razlog i objašnjene zašto je važno da neke stvari tako radimo. Na taj način se djetetu šalje poruka šta su naše porodične vrijednosti, i upravo se tako one prenose“, dodaje ona.

Ona smatra da je ključni problem roditeljstva danas to što je većina nas drugačije vaspitavana i pod geslom „Ko se hvali, taj se kvari“, pa nam je nedostajalo podsticaja i ohrabrivanja, zbog smo sada kao roditelji prešli u drugu krajnost – naša djeca dobijaju puno ljubavi ali premalo očekivanja i granica.  Da bi dijete, kako navodi, postalo odgovorno i uspješno u životu, važno je da mu postavimo visoka očekivanja, da mu jasno šaljemo poruku da znamo da to može i da mi to očekujemo od njega.

Kako uspostaviti pravila

Petović Bambur sugeriše roditeljima da pravila donose onda kada su i oni i dijete mirni, lijepo raspoloženi, da o roditeljstvu promišljaju dugoročno i da pokušaju sistematično da mijenjanju neko neželjeno stanje.

Često se dešava da roditelji posegnu za uvođenjem pravila u trenucima kada su iznervirani, osjećaju da je neko ponašanje djeteta prevršilo svaku mjeru i reaguju impulsivno, ne razmisle kako će to da urade, šta je najbolje rješenje, ne samo za kućna pravila nego bilo što što se tiče roditeljstva.

„Kada smo lijepo raspoloženi možemo da pokrenemo razgovor zašto je nešto važno i tada možemo dozvoliti djetetu prostor za pregovaranje. Ako kažemo da se svakoga dana određena stvar radi na taj i taj način, a dijete negoduje i pita zašto to mora tako, a ne na način koji njemu odgovara, prihvatite njegove sugestije dok god vam je to u redu i ne remeti vam koncept. Kada dijete osjeća da je učestvovalo u donošenju pravila, lakše će ga prihvatiti jer mu nije nametnuto i osjeća da je doprinijelo“, kaže Petović Bambur.

Važnim naglašava i da pravila budu pozitivno definisana. To znači da pravilo ne treba da bude  Zabranjeno je ostavljanje igračaka po podu već Igračke je potrebno sakupiti nakon igre u kutiju. Ono što se roditeljima podrazumijeva djeci se ne podrazumijeva i oni to često previđaju jer njihovi kognitivi kapaciteti nijesu kao dječiji. Upravi zbog toga treba što jasnije opisati pravilo, bukvalno nacrati korake.

Petović Bambur dodaje i da ne važno da roditelji vjeruju u uspjeh djeteta,  da ga ohrabruju i osnažuju, kao i da im jasno stave do znanja da pravilo nije kazna. Ono se uvodi jer je dijete već odgovorno i može da ga primjeni jer je veliko, jer je to sposobnost odraslih.

Predlaže da u situacijama, kada se prilikom uspostavljanja pravila izgubi strpljenje, i roditelji nailaze na otpor djeteta, pronađu neki sopstveni način smirivanja i podsjete se da je sukobljavanje djeteta sa njima, djetetov razvojni zadatak i da je njegova uloga upravo da pokušava da im sruši autoritet. Ukazuje da roditelji moraju biti i svjesni činjenica da je djetetova razvojna potreba da ustraju, odnosno da neće dozvoliti neprihvatljivo ponašanje.

Kada počnu sa uvođenjem pravila, Petović Bambur roditeljima sugeriše da odmjere snage i krenu malim koracima. Već sa navršenom godinom djeteta mogu početi sa uvođejem pravila, jer ono tada može da nauči neka od njih, a posebno rutine, i u tom periodu im se to čak i sviđa.

„Ne može se krenuti prerano. Jedna od stvari koja vam čuva živce je da se ide malo po malo, zalogaj po zalogaj. Ako je dijete starije, i ima preko 4 godine, važno je da postavite prirotete i krenete od onoga što vam je najvažnije. Nikako više pravila odjednom. Dogovorite se na nivou porodice šta vam je važno i sa tim krenite“, predlaže Petović Bambur.

Djeca školskog uzrasta mogu da primjenjuju više pravila, ali je takođe važna dinamika uvođenja. Ako je dijete naviklo na određene stvari od ranog uzrasta neće mu biti problem da prati veliki broj pravila. Ako to nije slučaj, pa se uz to počne odjednom uvede preveliki broj pravila to neće ići jer je preplavljujuće i za roditelja i za dijete.

„Ako krenete da bijete bitke na različitim frontovima, velike su šanse da izgubite. Zašto je važno definisati šta vam je u ovom treutku važno i baviti se jednim po jednim“, preporučuje roditeljima ova psihoterapeutkinja.

Slična situacija je i sa rutinama, posebno onima koje se odnose na spavanje i obroke. Prema mišljenju Petović Bambur, veoma je važno da djeca i roditelji imaju jedan zajednički obrok dnevno, a ako to nije moguće onda da se tačno zna kada se u toku sedmice porodica okuplja za stolom, u skladu sa njenim načinom funkcinisanja. Kada je u pitanju odlazak na spavanje, važnim ističe da ne traje dugo i ne više od pola sata. Prije nego što roditelji dijete pošalju da se sprema za krevet, treba da ugase ekrane, da imaju mirnije aktivnosti i pomognu djetetu da mu se sistem umiri.

„Ako sprmanje za krevet traje preko pola sata,to je odugovačenje koje iscrpljuje djecu i roditelje. Tuširanje, pranje zuba, čitanje priče i to je to“, kaže Petović Bambur.

Ona ukazuje na važan segment dugoročnog efekta poštovaja tih rutina, to što redovno pranje zuba, ne znači samo da će dijete imati danas ili dva dana čiste zube, nego se njihov efekat akumulira. Za godinu, dvije tri ili pet biće ogromna razlika između djeteta koje zube pralo redovno. Isto je i sa dogovorom kada se dolazi kući – nije bitno samo da dođe na vrijeme danas, već će roditeljevo dugoročno insitiranje naučiti dijete da to poštuje, ali i da trpi neprijatnost i postaje toleratno na nju, što je izuzetno važna životna vještina.

„Ne kupe mi se igračke ali je za mene dugoročno važno da budem organizovan i uredan i da kasnije, kad poraste, budem takav i u školi u na poslu i u životu. To je poruka. Dosta roditelja kaže: Ja ću to uraditi, bolje nego da se prepiremo. U redu, ali znajte da time propuštate priliku da vaše dijete na malim stvarima nauči da istrpi neprijatnost“, pojašnjava Petović Bambur.

Roditeljima, kako dodaje, treba da bude cilj da dijete nauče da nije za njega dobro samo ono što mu je prijatno, već i da su neprijatnosti dobre, dugoročno.

Stručnjaci ukazuju da, osim zbog poštovanja dogovorenog, rutine i pravila su dobri i zbog toga što pomažu formiranju zdravih navika.  Petović Bambur im predlaže da primjenjuju jednu takvu zdravu naviku – da jednom sedmično na sat vremena izbace upotrebu ekrana, posvete se jedni drugima i provedu zajedničko vrijeme.

„Možda vam ne zvuči puno, ali treba da znate da ćete nakon 18 godina, samo na taj način, imati 1000 sati kvalitetnog zajedničkog vremena. Od te jedne male navike i pravila“, kaže Petović Bambur.