PIŠE: Smiljana Grujić, psiholog i psihoterapeut

Zamislite sljedeću situaciju. Maja je dvogodišnja djevojčica koja ide sa ocem do prodavnice po hranu. U prodavnici je velika gužva i Maja i njen otac moraju da čekaju u redu. Maja vidi čokoladu na polici pred kasom i traži da joj se kupi. Otac odbija da kupi čokoladu i ona počinje da viče, vrišti i da se valja po podu. Otac nudi različita objašnjenja zašto ne može da kupi čokoladu, međutim ona sve više želi čokoladu. Što otac više objašnjava, Maja sve više insistira na onome što želi.

Da li se i vama nekada desila slična situacija sa vašim djetetom? Da li i vama tada djeluje kao da sve što radite ili kažete samo ga još više ljuti? Ne brinite, postoji par tehnika koje vam mogu pomoći da umirite dijete, kao i da ga naučite da ne mora tako da reaguje u nekoj sličnoj situaciji u budućnosti.

Suzdržite se dok napad ljutnje ne prođe

Pobrinite se da dijete bude bezbjedno i da se ne povrijedi – ako je potrebno, pomaknite ga ili ga jako zagrlite, tako da ne može ni sebe ni druge da povrijedi. Ali nemojte pokušavati da zaustavite napad ljutnje, da se objašnjavate ili raspravljate sa djetetom.

Djetetova sirena za stres je toliko glasna da ono nije u stanju da razumno promišlja – treba da pomognete djetetu da prvo izbaci osjećanja.

Važno je da vi ostanete mirni i da pričate mirnim glasom. Ako se vaša sirena upali tokom napada, primijenite neku strategiju samoregulacije ili napustite prostoriju da biste ostali smireni i da ne biste popustili. U ovom situacijama je jako važno da budete vlasnik svog glasa. Možete misliti da ste mirni, međutim glas je taj koji će odati vašu ljutnju. Ako vi na ljutnju reagujete ljutnjom ode mast u propast, što bi se reklo. Ne treba da popustite, jer tako učite dijete da može dobiti ono što želi napadom ljutnje. Najvažnija stvar i prvi korak je da ostanete smireni.

Dječija ljutnja nema veze sa vama. To se samo dijete ljuti zato što njemu nešto treba, a ne može to da ostvari. Isto tako kada se vi ljutite, vaša ljutnja nije povezana sa djetetom. Povezana je sa nečim što je vama važno, a okidač za to je neko djetetovo ponašanje koje pokrene određenu prosuđivačku misao, pa otuda ljutnja u vašoj glavi. Zato je važno da se bavite pecanjem prosuđivačkih misli, to je mnogo djelotvornije za vas, od pecanja na čijem mamcu će biti gliste.

Koristite tehniku kako biste se zajedno smirili

Kad najstrašniji dio napada prođe, primijenite neku strategiju samoregulacije zajedno sa djetetom. Duboko udahnite. Time umirujete emocionalni dio mozga, jer ga hranite kiseonikom i omogućavate da se stavi u funkciju dio mozga odgovoran za racionalno donošenje odluka, razmišljanje i učenje. Ako ima mogućnosti, udarajte jastučićima u zid, naravno vodeći računa o tome da to bude bezbjedno. Idite zajedno u šetnju ili se krećite, skačite ili trčite. Zagrlite se. Radite sve što je potrebno da bi se vaše sirene za stres totalno isključile. Ovo je dobar trenutak da se dijete uvjeri u to da ga volite bezuslovno, da ne podržavate neko njegovo ponašanje, ali da ljubav prema njemu kao osobi je uvijek prisutna.

Pričajte o osjećanjima i potrebama

Kada ste oboje smireni:

• Pomozite djetetu da opiše kako se osjećalo. Možete koristiti aktivno slušanje ili neki kreativan način izražavanja. Možete pitati dijete: Meni se čini da si bio baš ljut. Je li tako? Takođe, ga možete pustiti da nacrta kako ljutnja izgleda (boja, oblik) ili da to pokaže pokretom tijela.

• Pokušajte da razumete izvor ljutnje tako što ćete povezati djetetova osjećanja sa potrebama. Na primjer pitajte ga: Da li si ljuta zbog toga što voliš čokoladu i volio bi da imaš slobodu da uvijek jedeš čokoladu kada god ti se jede? Mlađoj djeci ponudite moguće razloge (npr. da li je to bilo zbog toga ili toga?). Starijoj djeci postavite pitanja i pustite ih da vam sami objasne izvor ljutnje (npr. zbog čega je tako bilo?). Kada razumijete zašto dijete nešto traži, to djeluje ljekovito, ljutnja se odmah stišava. Kada ne osuđujete, kritikujete, analizarate ljutnju koja je preplavila dijete, ona se stišava.

Razumijevanje da je to osjećanje na koje djeca kao i mi odrasli imamo pravo, je samo po sebi ljekovito za svaku emociju, pa i za ovu.

• Pomoću ja-poruka, objasnite djetetu kako se vi osjećate, koje su vaše potrebe i zašto vam njegovo ponašanje nije prihvatljivo.  Na primjer: Kad se tako ponašaš u marketu zbunjena sam, meni je važno da razumiješ ovo što ti govorim. Vidim da želiš čokoladu i ja bih voljela da ti je kupim. Međutim, nemam sada dovoljno novca za nju, jer nijesmo planirali kupovinu čokolade. Ili: Želim da razvijaš zdrave navike u ishrani i imam potrebu da štedim novac. Druge osobe u prodavnici imaju potrebu da završe svoje obaveze u miru i tišini. Sljedeći put kada budeš želio nešto, ti mi to kaži, pa ćemo naći rješenje koje odgovara i tebi i meni.

Oraspoložite dijete

Radite nešto što će vas oboje oraspoložiti (npr. šalite se, igrajte nešto). Nakon teškog trenutka, prijatno vrijeme provedeno zajedno je lijep način da učvrstite vaš odnos.

Primijenite tehnike za prevenciju

Djeca su posebno sklona ljutnji onda kada im nijesu ispunjene osnovne potrebe. Kada god je to moguće, izbjegavajte da namećete nešto ili vodite vaše dijete negdje ako je pospano, gladno ili mrzovoljno. Takođe, kad osjetite da dijete postaje nervozno, možete mu pomoći da izražava osjećanja i potrebe na konstruktivan način (aktivno slušanje, ja-poruke), da se smiri (primijenite strategije samoregulacije), i/ili da mu stavite do znanja da je došlo do granica vaše izdržljivosti (npr. kad se koristi riječ gotovo u porodici znači da je neko na ivici da poludi). Roditelji koji učestvuju u programu “Podrška, ne perfekcija” takođe imaju priliku da nauče i neke druge tehnike za prevenciju (npr. pozitivna pažnja, rutine, nuđenje izbora, kontrolisanje okruženja, princip zamena).

Kada bismo primijenili navedene tehnike na situaciju sa početka, Majin otac bi trebalo da reaguje na sledeći način.

Prva stvar o kojoj Majin otac treba da promisli je da se zapita koje su Majine potrebe nijesu zadovoljene u ovom trenutku.

Da li je možda gladna ili umorna, možda ne zna kako da se oslobodi svojih osjećanja ili ne umije da kaže šta želi u datoj situaciji.

Sljedeće pitanje je šta dijete može da razumije, a šta ne može da razumije u toj situaciji.

Na primjer, Maja ne može da razumije da roditelj nema novca da joj kupi nešto, ne razumije da je njenom ocu neprijatno da ona ima napad ljutnje na javnom mestu.

Roditelji u ovakvim situacijama najčešće djeci objašnjavaju da nemaju dovoljno novca, da žele da se kupi samo ono što su planirali, prijete djetetu da će ih izudarati ako nastave, nude im zamenu ili ih emocionalno uslovljavaju. Kada pitamo koje posljedice na dijete ima svaka ova reakcija, neki roditelji na primjer kažu batine i vikanje mogu natjerati dijete da posluša, ali isto tako mogu izazvati i povlačenje, posramljivanje i tugu.

I na kraju pitanje za roditelje je da li sa postupcima koje najčešće primjenjujete u ovakvim ili sličnim situacijama ostvarujete dugoročne ciljeve za svoje dijete.

Ako želite dugoročno kao roditelj npr. da naučite dijete kako da izrazi i kontroliše osjećanje ljutnje i  da ga naučite da ne može da dobije sve što poželi, da li će dijete to naučiti ako vičete na njega, udarate ga i prijetite mu.

Zato je važno da sada ponovo pročitate preporuke kako možete reagovati kada se desi napad ljutnje i kod vas i kod vaše djece. Ali, ne zaboravite da je sasvim u redu da nekada i vi reagujete dok ste ljuti. Niko nije savršen!

Izvor: Fondacija Novak Đoković