PIŠE: Tracy Gillett, raisedgood.com
Postoje “eksperti” za spavanje koji će roditelje savjetovati da je pogrešno da uspavljuju svoju djecu. Ili da dijete zaspi dok ga dojite.
Pokušajte da budete imuni na ovakve savjete. I ako vam neko kaže da griješite što uspavljujete, mazite, nunajte svoje dijete, ne slušajte ga. Ne vjerujte mu.
Mnogi roditelji se trude da natjeraju dijete da spava samo. Vjeruju da je tako za njih bolje. Naša kultura njeguje takav stav. Naše društvo ga njeguje. Znate li zašto?
Zato što je tako lakše.
Zato što je profitabilnije.
Zato što je, iz nekog razloga, postalo socijalno prihvatljivije da dijete zaspi u nekoj skupoj ljuljalici na baterije koja vibrira, nego u naručju roditelja.
Ali znate šta je problem te industrije koja želi da utrenira bebe? To što im bebe ne vjeruju. A polako prestaju i roditelji.
Mame koje uspavljuju djecu na dojci.
Tate koje spavaju sa djecom.
Mame koje doje i noću.
Tate koje leže strpljivo pored svoje djece onoliko dugo koliko im je potrebno da zaspe.
Ako smo dovoljno spremni da slušamo, naša djeca će nam reći tačno šta im je potrebno. A jednostavno je.
Potrebni smo im mi. Potrebna im je ta čvrsta veza sa nama. Kontakt. Sigurnost.
A ako ćemo biti iskreni, i nama su potrebne te iste stvari. Samo smo naučeni da potisnemo to osjećanje. Da sumnjamo u svoje instinkte. Da poričemo one navike koje su stvorile čovječanstvo.
Pa mi smo, na kraju krajeva, društveni sisari. Mi nosimo svoje mlade. Mi smo stvoreni za zajedničko spavanje.
Biološki je potpuno normalno dojiti godinu, dvije, tri godine da bi dijete zaspalo i u toku noći.
Razvojno je normalno da se dijete od 18 meseci budi više puta noću.
I da, teško je. Ali ne, nijesu roditelji zbog toga postali rekviziti za spavanje svojoj djeci. Nije dojenje zbog toga krivo što se dijete budi. I sve to ne znači da naša djeca imaju problem sa snom.
To znači da spavaju kao bebe, ne kao odrasli. To znači da ostaju u onoj fazi lakšeg sna, kao što je i priroda predvidjela, kako bi se zaštitili od SIDS-a (sindroma iznenadne smrti). To znači da je vaše noćno mlijeko izvor melatonina, hormona koji smiruje dijete i pomaže mu da zaspi. To znači da vaš dodir smiruje, stabilizuje im rad srca, reguliše temperaturu i stimuliše disanje.
To znači da samo idete onim putem kojim su i naši davni preci išli, kada su ležali uz svoje mladunce i odgovarali na njihove potrebe sve dok oni sami nijesu odlučili da su dovoljno samostalni.
Jer roditeljstvo nije set strategija, već veza – bez obzira na to da li je napolju dan ili noć. A noćno roditeljstvo je, po samoj svoj definiciji, pola roditeljstva. Kako može biti logično mijenjati pravila u zavisnosti od toga na kojoj strani planete sija sunce?
Dok je sunce visoko na nebu, odgovaramo na dječije potrebe. Kad sunce zađe – ignorišemo. Čista besmislica.
Kada odlučimo da prihvatimo realnost sa svojim djetetom onakvu kakva jeste, umjesto što pokušavamo da stvorimo onu koju smo zamislili, onda smo spremni da razumijemo korijen problema. I kad se borimo sa izazovima roditeljstva, ne trebaju nam brza rješenja, potrebna nam je podrška. Neko ko će reći da je u redu izgubiti strpljenje, ko će reći da nije tačno da ne smijemo da spavamo sa svojom djecom. Neko ko će skuvati ručak, složiti veš, pričuvati bebu dok se istuširamo. Neko ko će nas podsjetiti da sve žrtve koje sada činimo, imaju i te kako smisla.
Ne dozvolite drugima da grade vaš odnos sa djecom.
Koristite noći za noćna maženja, jutra za buđenje poljupcima.
Odgovarajte na potrebe svog djeteta.
Učite svoju bebu od prvih dana da se slobodno može pouzdati u to da ćete uvijek doći.
Uvjeravajte je da će u vašem naručju imati utočište uvijek, da neće to ničim morati da zasluži.
Njihov mozak brzo raste, a vi sigurno želite da mu usadite zdrave emocionalne obrasce i naučite ga da su njegove potrebe važne.
I bez obzira šta vam neko drugi kaže, fizički je nemoguće da razmazite bebu tako što ćete odgovarati na njene potrebe. Bebe ne manipulišu, one komuniciraju. Zato vjerujte instinktima, i svom djetetu.
