Za prilagođavanje djeteta na školu i školske obaveze važno je da ga roditelji pripreme za taj korak, ne razviju mu strah od škole i da ga uče samostalnosti i prije nego krene, smatra učiteljica Olivera Leković. Pored toga, bitna je i socijalizacija, pa učiteljica preporučuje da dijete ide u vrtić bar dvije godine pred polazak u školu. Značajnim ističe i saradnju između roditelja i nastavnika.

Učiteljica Leković je u Roditeljskom kutku uživo portala Roditelji.me, podijelila svoje iskustvo iz uloge i nastavnika i roditelja kada je u pitanju navikavanje djece na školu i školske obaveze.

Portal Roditelji: Na koji način se djeca i roditelji mogu spremiti? Šta je to što roditelji mogu uraditi prije škole kako bi se djeca što bolje prilagodila školskim obavezama?

Olivera Leković: Sam polazak u školu je događaj u porodici koji izaziva razne emocije, od sreće do zabrinutosti. Ono što preporučujem roditeljima, pored svega što oni žele da spreme dijete za nastavu, da je najvažnije kod djeteta ne razvijati strah, da to predstave kao normalan slijed „Išao si u vrtić, i sad si negdje porastao i sljedeći korak je škola…“. I roditelj taj svoj strah i strepnju prenese na dijete. Znamo da čujemo rečenicu kada je dijete od 4 ili 5 godina nestašno „Umirićeš se ti kad kreneš u školu“. Roditelj nesvjesno već razvija strah kod djeteta, tako da se desi da prilikom samog polaska, u prvi radni dan, dijete krene sa suzama. Ti prvi dani su nešto što ostaje u sjećanju i bar se potrudimo da zaista bude lijepo sjećanje.

Kada je riječ o pripremanju za školu, imamo različita mišljenja i među nama učiteljima i među roditeljima. Vrlo često se baziramo na neke obrazovne ciljeve u smislu da dijete zna da čita, zna slova, pa to znači da je spremno. Sada kada djeca kreću sa šest godina u školu, to nije glavno, ako zna to je u redu.. Nećemo mu braniti da nauči ako samo pokaže želju da uči, ali ne treba nametati, ne treba forsirati. Tu treba paziti.

Ono što je jako važno je da razvijemo kod djeteta samostalnost. Sa 5,6 godina mora samo da se obuče, brine o svojim stvarima, spremi ih, da jede. Već sa pet godina trebalo bi da znaju da vežu pertle. Roditelji treba na to najviše da se baziraju. Druga stvar je socijalizacija. Dešava mi se da prvi radni dan sa prvacima mogu da odredim koje je dijete išlo u vrtić koje nije. To se vidi u djetetovoj interakciji sa drugom djecom, u odnosu prema meni, prema slobodi izražavanja, ophođenja. Odmah se primijeti. Možda roditelji to ne vide, ali se u grupi to odražava. Zato je preporuka da bar dvije godine prije škole, dijete ide u vrtić. Ne samo zbog socijalizacije, već i samostalnosti i gradiva koje uče uz igru, pa i zbog bolesti jer dijete ojača organizam i u prvom razredu je manje odsutno. Kada je dijete odsutno neki duži period, kao da ponovo kreće u prvi razred, teško mu je da se uhoda i da se uklopi.

Sve to treba imati u vidu, ali prevashodno i neke vaspitne ciljeve. U praksi imamo često roditelja koji je spremio dijete, ono je naučilo da čita, piše, a onda u nekoj drugoj oblasti se pojavi problem, i bude zatečen. Saradnja sa roditeljem je jako važna. Neki najmanji problem nastavniku je jako teško da riješi ako nema dobru sa roditeljem. U praksi postoji određeni jaz, vrlo često se zauzmu neke dvije strane, ali na učitelju je prevashodno da razvije povjerenje od prvog razeda. Zato uvijek stanem na stranu roditelja u tim situacijama jer oni su tu zbog nas, njihova djeca su tu i roditelje negdje moramo poslušati. Znamo da nekad roditelj nema realnu sliku, opet treba da nađe način da mu to predočimo jer imaju jedno, dvoje, troje djece kući i teže im je da odrede šta oni sa djetetom u određenom uzrastu treba da radi i kako se ponaša. Zato mi, učitelji treba da mu prenesemo te neke utiske.

Portal Roditelji: Često se vodi polemika da li djeca sada prerano kreću u školu. Roditelji su često u nedoumici da li su djeca mala, hoće li se prilagoditi na obaveze. Šta je to što djeca rade u prvom razredu? Šta ih očekuje?

Olivera Leković: Stalno je ta dilema kod roditelja, ako je dijete rođeno od septembra do decembra, da li ga poslati u školu ili ne. Ono što preporučujem roditeljima je da nastoje da upoznaju svoje dijete najbolje što mogu do tog perioda. Ne možemo kalendarom tačno da odredimo je li dijete zrelo ili nije. Znači ne može 31. decembar da bude granica i da je to validan orjentir i parametar koji određuje da li je neko spreman za školu. Kroz praksu sam imala slučajeve da su djeca u istom odjeljenju, neki su i godinu mlađi pa su zreliji, bolje savladavaju sve jer su spremniji, zreliji. Svako dijete je individua za sebe i upravo tako treba da ih sagledavamo. U vezi sa upisom često čujem roditelje da devetogodišnju školu treba ukinuti i vratiti na osmogodišnju. Moramo biti svjesni činjenice da mi nemamo te kapacitete. Pri svemu, znamo koliko su vrtići prebukirani. Onda bi morao da se usvaja zakon koji bi zahtijevao da je predškolsko u vrtićima obavezno. Da li mi imamo kapaciteta, posebno Podgorica i primorje, da se to realizuje kako treba? S obzirom na naše uslove koje imamo, ova varijanta je bolja.

Dok je bio osmogodišnji sisitem na snazi, već polovinom septembra smo kretali sa opismenjavanjem, a dolazila su nam djeca sa vrlo različitim predznanjem, interesovanjima, bez radnih navika, a imali smo samo tih 10 ili 15 dana u toku kojih smo ih morali uskladiti i primorati da počnu sa učenjem slova. Sada kreću ranije, ali ni to nije imperativ, jer se odluka donosi u toku testiranja u pedagoško-psihološkim službama škola koje testiraju djecu.

Mislim da bi bilo dobro, što u praksi nije dovoljno zastupljeno, da postoji bolja saradnja škola i vrtića. Pedagog, često čujemo, kaže „Pa, negdje sam odredio da je dijete zrelo za prvi razred, ali nisam siguran jer za pola sata ne mogu ga dovoljno upoznati“. Zato bi bila potrebna ta neka spona između vrtića, njihovih pedagoških službi sa pedagoškom službom škole da negdje bolji stav zauzmemo i da roditelju, koji je vrlo često zbunjen, a treba veliku odluku da donese, pomognemo u toj odluci.

I mi, učitelji, polazak u prvi razred različito shvatamo, pa neko krene odmah sa mnogo gradiva, neko odmah zahtijeva da se sjedi, da si miran. Znamo da pažnja i koncentracija djeteta od 5, 6 godina traju 10-15 minuta i toga moramo biti svjesni. Da isplaniramo čas i nastojimo neke bitne sadržaje da odradimo u tom intervalu, a onda da uslijedi igra. Kroz ciljanu igru mnogo toga može da se nauči, da dijete ne osjeti nikakav napor. Tu nam treba dodatne obuke i dobre literature koja će usmjeriti učitelja kako bi izbjegli da časovi prvog razreda budu slični sa časovima sedmoga. Moramo u svakom momentu biti svjesni njihovog uzrasta.

Što se tiče domaćih zadataka u tom periodu, škole nisu zauzele isti stav, čak nisu ni aktivi. Moj aktiv,  je uvijek imao stav da domaći ne dajemo prije marta i tada gledamo da bude jedan na dan. Neki krenu odmah, a neki cijeli prvi razred uopšte ne daju domaći. Mislim da nije dobro, jer su krajnosti i jedno i drugo. Onda se krene naglo u drugom razredu pa se traži i zahtjevnije gradivo. Onda ih radne navike i domaći iznenade. Zato treba postepeno uvoditi.

Portal Roditelji: Da li su djeca kognitivno spremna da sjede sve vrijeme u klupama dok traje čas? Kakve su Vaše preporuke? Kako se kod Vas održava čas? Kako djeca reaguju?

Olivera Leković: Nastojim da bude opuštena atmosfera, ali je to teško realizovati u potpunosti. Zato što u odjeljenjima imamo 30 učenika, iz 30 različitih porodica. Nekom djetetu je dovoljno samo da ga pogledam, već mu je to neki znak i on će da posluša, a nekome i povišenim tonom, nekoliko puta… Što zbog vaspitnih ciljeva u porodicama, a i zbog toga jer je neko dijete aktivnije, ima veću potrebu za pokretom. Ako ne ugrožava ostale nije strašno, ali upravo zato kažem, igru voli svako. Moramo ih osluškivati, ne samo onako kako smo isplanirali, pa u hodu sporvoditi i dodatne aktivnosti.

Portal Roditelji: Šta je to što se očekuje od roditelja? Na koji način se oni mogu uključiti i pomoći u procesu prilagođavanja?

Olivera Leković: Prvo što očekujemo od roditelja je da pazi kada iznosi stavove i nezadovoljstva u vezi sa školom. Nije u pitanju toliko to da li će škola i nastavnik biti ugroženi, koliko je važno to na koji način dijete sve posmatra. Roditelj mora u svakom momentu da bude svjestan da ga dijete posmatra i ono najmanje kad se namršti. Važno je jer dijete tako razvija negativan stav, a to nije dobro. Kod djeteta se lako prepozna taj odnos porodice prema školi. Stalno je nezadovoljan, ne želi da učestvuje, da pomogne, stalno iznosi neke negativne stavove, a posebno u pubertetskom periodu. Tako da toga moraju da se paze u slučaju nekog problema. Nijesmo mi bez greške, možemo da pogriješimo, možemo da imamo neki način rada koji u tom momentu roditelju nije jasan. Tu smo na raspolaganju. Ja čak ne određujem ni jedan dan za komunikaciju, znam da roditelji imaju svoje obaveze. Prije nastave, poslije nastave, tu sam, uvijek mogu odvojiti to neko vrijeme.

Neophodna je otvorenost između roditelja i nastavnika, da je roditelj iskren i da nam da uvid u  ponašanje djetea kući kao što ću ja dati uvid u ponašanje u školi, i da dobijemo kompletnu sliku. Mora da se shvati i da sam ja, odnosno svaki učitelj, ovdje zbog djeteta. A roditelju bi trebalo da je najveći interes da mu se pomogne i da najbolje sagleda potencijale svog djeteta. Osim toga treba da mu bude interes i da djetetu u toku cijele osnovne škole ponudi više kvalitetnih sadržaj. Da ne dođe u deveti razred i da ne zna šta voli da radi, šta ga najviše interesuje. Ne mora to biti nikakav poseban talenat, ali nešto što voli da radi, u čemu uživa i da u devetom zna u kom bar smjeru bi moglo da ide. I da ne bude odluka o upusu srednje škole ili budućeg zanimanja donesena samo zato “da budem bolji od nekog drugog”. Ne zato što hoću da sam bolji od ovoga, ne iz inata, nego samo zato što uživam jer je to posao kojim ću se baviti decenijama. To treba raditi od malih nogu, a neke osnovne temelje prvih pet godina školovanja roditelj treba da da svoj maksimum, jer će mu poslije biti mnogo lakše.

Portal Roditelji: Kod roditelja uvijek postoji jedna dilema, naći granicu kako se uključiti u školske obaveze, pomaganje u izradi domaćih zadataka, a da to ne bude da rade za dijete nešto. U kojoj mjeri roditelji treba da se uključe, koliko treba da pomognu djetetu, a kada je momenat da ih puste da sami nešto završe jer je to njihova škola i njihove obaveze?

Olivera Leković: Evo jedan primjer od prije dvije-tri generacije. Prvi dan prvog razreda, sjajna generacija, veseli već kako umiju šestogodišnjaci. Dala sam im da crtaju porodicu. Radovi predivni, svaki rad urađen do kraja, napravim izložbu u učionicu, oduševljenje… Nakon desetak, petnaestak dana dam opet nešto da crtaju, slične teme, i vidim sporije, nesigurnije, brisanje, gužvanje, mijenjanje papira, i onda pitam “Šta se desilo?”. U tom kratkom periodu trebalo bi negdje da su bar na istom nivou, ako ne i bolji, a oni su nazadovali. Onda shvatim pritisak od porodice u smislu “Sad si već đak, sad ne možeš moraš ovako“… Roditelj vrlo često griješi onda kada djetetu dok radi domaći uzme olovku iz ruke da on nešto uradi. Tako sroza njegovo samopouzdanje, a nije svjestan. Želim dječiji crtež, ne želim crtež odraslog. Godinama sam naučila da procijenim šta je crtež odraslog šta dječiji i da ga kroz taj dječiji crtež upoznam. Savjetujem roditeljima da upoređuju u smislu “Aha, juče si radio onako, a danas si bio bolji“. Neka ga upoređuju, ne sa drugom, ne sa sestrom, nego sa njegovim radom od prije nekog perioda. Da nema rivalstva nego da dijete ide u školu opušteno i gradi samopouzdanje.

Voljela bih da spomenem istraživanje koje je bilo mala varka, ali pošto je organizovano zbog nauke onda se naučnicima nije zamjerilo. Ušli su u jedno odjeljenje i rekli nastavnici da će da urade istraživanje i da traže talentovanu djecu. Oni su uradili test, i kada su završili, izabrali su grupu inače prosječne djece, koja se nijesu posebno isticala ni po čemu, i predstavili je nastavnici kao visokotalentovanu djecu, izuzetno nadarenu. Došli poslije nekog vremena i shvatili da su ta djeca zaista imala vrhunske rezultate. Znači, nastavnik vjerujući da su oni nadareni, da imaju neke veće sposobnosti, on je zaista u njih ulagao i to i stvorio.

Kada mi se desilo ovo sa radovima, sazvala sam za 10 dana opet roditeljski i pokazala im “Ovo je vaše dijete bilo 1. septembra a ovo je 15. septembra. Vidite i sami“. Kad nešto roditelju pokažem što je opipljivo onda oni shvate da su iz dobre namjere uradili nešto što se odrazilo loše na dijete. Znam da roditelji imaju dosta i obaveza, ali bi u dijelu saradnje mogli mnogo više. Praktikujem, na primjer, kad su izleti u pitanju da neko od roditelja ide sa nama, da upozna svoje dijete u takvom ambijentu i da nam pomogne. Imamo roditelje raznih struka, tako da vrlo često sarađujemo, dolaze nam u učionicu, učestvuju na izletima.

Vjerujmo u djecu, tražimo potencijale koje oni znaju vrlo često vješto da skriju. Zato im moramo ponuditi što više kvalitetnih sadržajai da u školu dolaze srećni, a tek onda možemo pričati i o ocjenama i svemu ostalom.

Portal Roditelji: Nažalost postoje i oni momenti kada možda roditelji ne sarađuju dobro sa nastavnicima i kada ta saradnja negdje nije na dobrom nivou i škodi samom djetetu. Šta radite kada se to desi?

Olivera Leković: Ovo pitanje mi nastavnici uvijek imamo u glavi “Šta tada uraditi?“. Prvo, moramo biti svjesni da u prvom razredu učitelj može mnogo toga da uradi. Ako tada dozvolimo ili neke nestašluke opravdamo riječima “a, mali je” i ne reagujemo kako treba, to će se razvijati. Roditelj isto neće shvatiti da je to nešto strašno, a kad dođe u pubertetske godine vrlo je teško  ispraviti takvo ponašanje. Tako da mi tad treba da reagujemo. Često na roditeljskom ukazujem na takve stvari, ne dozvoljavam da bilo koje dijete dolazi da je ugroženo, tražim odmah da se reaguje.

Roditelju djeteta koje ometa čas ili bilo remeti rad, kažem roditeljima pa ja možda kao nastavnik mogu odlučiti da ću to da tolerišem. Ali nije korektno da nastavnik toleriše zbog druge djece. Zato moramo to da ispravimo što prije jer oni ostaju jedni sa drugima devet godina. Učiteljica bude četiri godine, pet, nastavnici 45 minuta. Vrlo često kad tako neko nešto uradi u mom odjeljenju kažem im “Pazi, tvoj drug nije danas došao da čuje od tebe ružne riječi ili da ga povrijediš ili da mu nešto uništiš. On nije zbog toga došao“. Moraju biti svjesni da ugrožavaju ili remete rad. Što se tiče zakonske osnove tu smo vrlo, vrlo sputani. U ovom novom zakonu od 2017. godine čak stoji jedna stavka da je obavezan razredni starješina da je prisutan kad dijete izazove neko nasilje i bilo kakav ispad uradi, a roditelj može i ne mora. Imam osjećaj da je roditelj obavezan dijete da vakciniše, da ga upiše u školu, ali onog momenta kad ga upiše sve je na nama. Tako da nam tu treba velika pomoć i podrška. U redu je da ako dijete ima neki problem ajmo da ga rješavamo. Da ne ostane na tome da roditelj ako hoće nek riješi ako neće…. Zato jer je to nešto što trpimo svi.

Nije tako svuda. Evo konkretne situacije, moja sestrična uči u Njemačkoj. Prvi mjesec kada krenu, ako imaju neki problem, roditelja upute gdje treba da vodi dijete, kod psihologa, u zavinosti od tga o čemu se radi. Ako roditelj ne ispoštuje to, dijete napušta školu. Koliko god da je u pitanju osnovna škola oni  moraju da zaštite drugu djecu. Negdje su tu nemilosrdni. Oni kao škola žele da pomognu djetetu, ali ako roditelj neće, onda šta je zadatak škole – da zaštiti drugu djecu. Mislim da je to neki stav koji bi morali da osvijestimo. Treba se pomoći djetetu koje ima neki problem. Dječije ponašanje nam poručuje mnogo toga. Često nećemo to da vidimo nego samo djetetu onako nalijepimo etikete. I on je dijete. Ne zauzimam ni taj stav da me ne interesuje to dijete, ali moramo timski da radimo. Svi smo pod jednim krovom, blizu 1.600 učenika i sve treba uskladiti. Znamo da u nekim zemljama gdje je bolji standard škole imaju do 500 učenika, stručne timove, mnogo je manje i djece u odjeljenju. Nama je teže, ali to ne znači da treba to da tolerišemo upravo zbog sve djece.

Portal Roditelji: Postoje situacije kada dijete na neki način ne može da se prilagodi školi i školskim obavezama. Šta je preporuka roditeljima? Na koji način mogu pomoći da se i ono prilagodi?

Olivera Leković: Imala sam i takvih iskustava. Tu opet vidimo šta je uzrok. Nekad je, možda je grubo, dijete vaspitno zapušteno u smislu – ne zna za pravila, ne zna za zabrane, sve im je dozvoljeno. Kad je neko šest godina rastao u takvom ambijentu vrlo ga je teško ukalupiti u smislu “moraš misliti na druge, nisi sam”. Tu vrlo često pozovemo u pomoć psihologa koji ima i tretmane sa samom porodicom, da bi roditelji naučili da budu principijelni, dosljedni. Ako kažem ne može i objasnim zašto ne može da se to ispoštuje. T

Primijetila sam da nove generacije šestogodišnjaka vrlo vješto govore neistine. Da pored svgogiskustva teško dođem do istina i teško dokažem da mi nije rekao istinu. Neki roditelji zaista reaguju dobro i kroz vrijeme to negdje iščezne, neki ne nego opravdavaju “Malen je, pa vidi kako je bistar”. Znači ne shvataju i onda im kažem “brzo će 15 godina, ako mu to sad dozvolite uslijediće drugačije laži i nećete imati povjerenja jedni u druge“. Treba da budu svjesni da se takvi problemi moraju odmah rješavati i da se razgovara sa djetetom.

Vrlo često dolaze djeca koja nemaju osnovne manire, ulaze u učionicu bez dobar dan, kijaju bez ruke .. Zaboravimo neke stvari vjerovatno od tih nekih silnih obaveza, ali moramo ukazivati roditeljima, da ih vraćamo na sve to jer to temelj i moramo znati pravila. Moramo biti pristojni, koliko god da imamo potrebu i za igrom i za kreativnošću. Stalno pričamo o timskom i radu u grupi, moramo poštovati druge.