PIŠE: Zoran Milivojević, psihoterapeut

Djeca imaju potrebu da se igraju s drugom djecom. Nekada, ne tako davno, djeca su se igrala u dvorištima, igralištima i ulicama. Danas se taj javni prostor smatra potencijalno opasnim i samim tim neprikladnim za boravak djece bez nadzora odraslih. Jedno, odbačeno, zakonsko rešenje predlagalo je da djeca do 12 godine ne smiju biti na ulici bez nadzora odraslih.

Iz toga razloga, djeca, naročito u većim gradovima, svoje drugare nalaze u vrtićima, s kojima se do određenog vremena međusobno igraju pod nadzorom odraslih. Ostatak vremena provode u svojim domovima, gdje ih povremeno na nekoliko sati posjećuje neki drug ili drugarica. Zato djeca, naročito u onoj polovini porodica u kojima nemaju brata ili sestru, očekuju da se s njima igraju njihovi roditelji. Roditelji koji na ovaj način spasavaju svoju djecu od usamljenosti i dosade postaju „drugari u igri”.

Značaj autoriteta

Zbog velike razlike između odraslog i djeteta, njihov odnos ne može da bude ravnopravan. Roditelj treba da vodi i usmjerava dijete, i bez obzira na količinu ljubavi prema djetetu, on je taj koji treba da disciplinuje dijete. Zato odnos roditelja i djeteta treba da ima, onda kada je to potrebno, vertikalnu dimenziju u kojoj je roditelj autoritet koji je „nadređen” djetetu, a da je dijete njemu „podređeno”. Najbolje je kada roditelj ima sposobnost da mijenja uloge između autoriteta i drugara u igri, jer na taj način zadovoljava dvije vrste djetetovih potreba.

Problem u odnosu roditelja i djeteta nastaje onda kada roditelj pretežno funkcioniše kao „drugar” izbjegavajući poziciju nadređenog, ostajući na „horizontalnom” nivou, pokušavajući da se oko svega dogovori sa djetetom. Tipično za ove roditelje je da izbjegavaju svaki konflikt s djetetom i da vjeruju da se svaka situacija može riješiti objašnjenjem i dogovorom. To u nekom malom broju slučajeva može biti ispravan pristup, ali većina ovih roditelja „drugara” otkrije da njihova djeca, koja su do tada bila poslušna, oko sedme, osme godine postaju neposlušna, kao i da se problem njihovog ponašanja povećava sa svakom sljedećom godinom.

Pored toga što djeci treba da pruže što više ljubavi, roditelji treba da ih disciplinuju, kako bi ostvarili svoj roditeljski cilj, a to je da pripreme djecu za samostalni život u ljudskom društvu. Malim djetetom upravlja njegova biologija, „princip prijatnosti”, to jest uvjerenje da je korisno samo ono što je prijatno, a da je štetno sve što je neprijatno. Roditelj zastupa ljudsko društvo i on je taj koji jednostavno mora da ulazi u konflikt sa djetetom i njegovim željama, i da kroz različita „ne smiješ” i „moraš” nauči dijete da postoje granice između dopuštenog i nedopuštenog, kao i da mu izgradi higijenske i druge navike. Upravo kroz disciplinovanje od strane roditelja, dijete polako izgrađuje sposobnost samodiscipline koja će mu i te kako trebati kasnije u odraslom životu.

Često djeca koju su vaspitali „roditelji-drugari” uprkos svojoj inteligenciji, talentima i širokoj obaviještenosti jednostavno ne umiju da upravljaju sama sa sobom. Nedostatak samodiscipline ih čini neuspješnim u svim onim oblastima u kojima je potrebno duže vremena koračati ka cilju. Kako ova djeca nijesu naučila da se kod kuće nose s autoritetom, ona pokazuju da ne podnose kasnije autoritete u životu. Ona ne razlikuju „biti podređen”, što je društvena uloga, od „biti ponizan”, što je priznanje niže vrijednosti.

Zamjena uloga

Posebno su ugrožena ona djeca čiji roditelji insistiraju da im budu najbolji drugovi u njihovim tinejdžerskim godinama. Pored toga što često opterećuju djecu negativnim pričama o drugom roditelju, od njih očekuju razumijevanje i podršku. A kada dijete pokuša da ostvari neku emotivno intenzivniju vezu s nekim vršnjakom, ovi roditelji reaguju uvrijeđenošću, ljubomorom i zajedljivošću. Nekada, umjesto da se ponašaju kao mama ili tata, ponašaju se kao starija sestra ili brat, ili u još gorem slučaju, zamjenjuju uloge, tako da dijete stavljaju ulogu njihovog roditelja koji treba da zadovolji njihove potrebe.

Iako je najbolje da oba roditelja i vole i disciplinuju, kada je jedan roditelj „drugar”, dobro je da bar drugi roditelj disciplinuje. U redu je povremeno biti djetetov „drugar u igri”, ali treba znati da se iz te pozicije ne može pravilno vaspitati dijete.