PIŠU: Tamara Kostić i Ranko Rajović, ntcucenje.com
Kada se u javnosti pominje PISA test, govori se o poređenju sa drugim zemljama, pojmovima kao što su pismenost i funkcionalno znanje. Šta se mjeri ovom studijom i zašto baš na tim kriterijumima? Čemu to služi? Ko učestvuje i zašto?
Realizacija PISA (Program za međunarodnu procenu učeničkih postignuća) testiranja počela je u svijetu 2000. godine kada je OECD (Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj) prepoznala važnost procjene obrazovnih postignuća u kontekstu društvenih promjena u cijelom svijetu. Sa namjerom da prate i procjenjuju kvalitet, pravednost i efikasnost obrazovanja, zemlje članice OECD-a i partnerske zemlje na svake tri godine od tada testiraju postignuća djece u domenima čitalačke, matematičke i naučne pismenosti. Na taj način sve države učesnice mogu da prate konkurentnost svog obrazovnog sistema i u skladu sa tim da ga mijenjaju i modifikuju. Poslije više od 15 godina procjene i praćenja rezultata, postalo je jasno da dominiraju države Istočne Azije i da ostale države sve manje zauzimaju jedno od prvih 5 mjesta na listi ispitivanih kategorija.
Šta se zapravo mjeri PISA testom?
U odnosu na neka ranija testiranja i studije, PISA uvodi pojam funkcionalne pismenosti koja predstavlja nivo razvijenosti ključne kompetencije koja je od presudnog značaja za redovno i adekvatno učestvovanje u društvu. Uvođenje pojma kompetencije sugeriše da se ne radi samo o znanju stečenom u školi i van nje, nego i o mogućnosti da se to znanje upotrebljava u novim, ali relativno tipičnim i očekivanim životnim situacijama. Priča o ovom pojmu je znatno šira od znanja jer obuhvata i vještine na konkretnom nivou u određenom domenu i stavove prema oblasti, sopstvenom znanju i sposobnostima.
Primjera radi, matematička pismenost se razlikuje od školske matematike i matematike kao discipline. Biti matematički funkcionalno pismen danas znači poznavati matematičke alate i rezonovati logičko-matematički u situacijama rješavanja određenih realnih životnih izazova, bilo da su oni lični, profesionalni ili od javnog interesa. Ako od 4 modela automobila treba odabrati najpogodniji uzevši nekoliko kriterijuma u obzir (zapreminu motora, cijenu, starost automobila i pređenu kilometražu), to znači da treba koristiti matematička znanja i vještine kako bi se na jedan set pitanja iz ove oblasti odgovorilo. Kada treba koristiti matematičke operacije kako bi se riješio zadatak popunjene USB memorije i uprazniti mjesto za određene fajlove, takođe se govori o funkcionalnoj matematičkoj pismenosti (ovo su dva primjera zadataka zadatih na PISA testu 2012. godine.).
Pored navedena tri domena u kojima se funkcionalna pismenost testira (čitalačka, matematička i naučna), 2012. godine dodata je oblast rješavanja problema, a kasnije i finansijska pismenost.
Potrebne korjenite promjene
Potrebno je mijenjati pristup učenju i podučavanju kako bi se djeca usmjeravala da aktivno misle i povezuju informacije, a ne da uče reproduktivno. Ako djeca tokom školovanja analiziraju, kreiraju i razmatraju kritički umjesto da budu podsticana da memorišu informacije, ne samo da će biti uspješnija u rješavanju svakodnevnih problema, nego će imati i potpuno drugačiji stav prema sopstvenim vještinama i znanju. Posjedovaće znatno viši stepen samopouzdanja, samoregulacije, motivacije za saznavanjem novog i korišćenjem usvojenog jer će učenje za njih ostati igra i nakon djetinjstva tokom daljeg školovanja.
Sigurno da nije problem samo u školskom sistemu, jer je mnogo faktora koji utiču na razvoj kognitivnog funkcionisanja djece, posebno u prvih 6-7 godina života. Učitelji primjećuju da su nove generacija učenika već prilikom upisa u školu slabije u odnosu na prethodne dvije generacije, prije svega motorički, zatim pažnja i koncentracija, opšte znanje je slabije i rječnik siromašniji. Ovom trendu čini se da doprinosi i pojava promjene kognitivnog funkcionisanja naše djece. Djeca danas teško dostižu stanje duboke pažnje, a njihovim kognitivnim stilom uglavnom dominira hiper-pažnja. Teško im je da sjede, da slušaju da se skoncentrišu. Sa promjenom kognitivnog stila, neminovno se mijenja i pristup učenju i način usvajanja informacija, što se sve ogleda u obrazovnom postignuću. Tu se nalazi jedan od ključnih problema, tj. da li će djeca biti bolja ili slabija, ako ne budemo mijenjali ništa? Potrebne su korjenite promjene, ali one moraju obuhvatiti i predškolski period i edukaciju roditelja, jer oni su ključni u razvoju djece. Roditelji nesvjesno prave greške i tako usporavaju ili oštećuju razvoj djeteta.
Priprema djece za budućnost
Kada krajem ove godine, tačnije 3. decembra, budu objavljeni rezultati PISA testiranja za prošlu godinu, biće puno pitanja, nedoumica, naravno i lutanja, šta i kako dalje. Testirano je preko 500.000 učenika iz 80 država, a nakon objave rezultata krenuće analize, traženje rješenja, šta i kako mijenjati u obrazovanju. Svake tri godine, tj. nakon svakog PISA testa rade se obimne analize i predlažu reforme u školskom sistemu. Nažalost, pokrenute reforme u većini ispitivanih država nijesu do sada dale zadovoljavajuće rezultate. Postoji napredak u pojedinim ispitivanim kategorijama, ali rezultat je ispod očekivanog. Ekonomske studije pokazuju, kao i izveštaji pojedinih analitičara, da je funkcionalno znanje važno za razvoj ekonomije. Jedan od razloga uvođenja PISA testiranje jeste i pokušaj da se uporede i analiziraju obrazovni sistemi različitih država, da se uvedu promjene ako je potrebno, da se vidi zašto je neka država uspješnija, zašto neke države zaostaju i da se omogući državama učesnicama da donose strateške odluke u obrazovanju. Testirajući petnaestogodišnje učenike, koji će biti ekonomski produktivni za 15-20 godina, PISA test predstavlja jedan od važnih pokazatelja ekonomskog razvoja države za 15-20 godina.
Važna činjenica u svemu ovome jeste podatak da od 10 najtraženijih zanimanja u svijetu, čak 9 nije postojalo prije 10 godina. To praktično znači da spremamo djecu za zanimanja koja još ne postoje. Jasno je, da je prioritet obrazovnog sistema da učimo djecu da misle, a ne da uče napamet, a dijete počinje da misli i povezuje podatke prije škole, pa je potrebno u reformu uključiti i predškolske ustanove.
Decenijama unazad, veliki broj društvenih sistema u svijetu se pomjerio od standarda pismenosti postavljenog u prethodnom vijeku. Biti pismen za život i funkcionisanje u savremenom društvu sada znači nešto potpuno drugo i mnogo je više od čitanja i pisanja koje se smatralo najvećom vrlinom i najvišim nivoom pismenosti nekad. Treba biti svjestan toga da PISA rezultati nijesu jedini pokazatelj kvaliteta obrazovanja i kompetentnosti za životne prilike 21. vijeka i da je to samo jedno od gledišta na problematiku ovog tipa, ali je ono vrlo relevantno i korisno je razumjeti ga.
