Autor: Dušanka Kosanović, psihološkinja

U želji da ispune visoka očekivanja svojih ambicioznih roditelja, neka djeca ulagaće veliki napor. Uz puno odricanja, potisnutih konflikata i straha od razočaranja, ona će kraju “očvrsnuti”. Ipak, bolja priprema za život, u kontekstu mentalnog zdravlja, bilo bi znanje o tome kako brinuti o sebi i drugim ljudima, te kako primiti i pružiti podršku…

Kako na djecu djeluju prevelika očekivanja roditelja u vezi sa njihovim školskim uspjehom?

Želja i motivacija za uspjehom mogu se spontano razvijati kada dijete ima dosta prostora i podrške da upoznaje sebe i svijet oko sebe. Pretjerana ambicioznost nije jedini, a posebno ne najbolji način da dijete “uspije u životu”.

Kad je riječ o školskom uspjehu djeteta, roditelji često nijesu svjesni svojih previsokih očekivanja, a pritisak je, nažalost, jako lako prebaciti na djecu.

Kod visokih očekivanja izgubimo iz vida dijete kao ljudsko biće gledajući u daljinu za rezultatima.

“Problem” je u tome što će mnoga djeca pokušati da daju sve od sebe da usreće svoje roditelje, odnosno da urade upravo ono što su roditelji htjeli. Neka će u tome uspeti – više ili manje.

Ali cijena ambicioznosti i perfekcionizma je previsoka, a nju čine potisnuti djelovi sebe s kojima dijete nikada nije stupilo u kontakt, jer se nijesu potrudili ni roditelji.

To su oni djelovi koji se pitaju: Kako je meni? Šta JA želim? Šta MENI ima smisla? Treba mi vremena da prebolim razvod roditelja i shvatim što se sa mnom dešava… i tako dalje.

Ocjene, pohvale i kritike nemaju veze s djetetovim bićem

Ambiciozni roditelji ne bi smjeli da zaborave da je za većinu djece postizanje izuzetnog uspjeha veliki napor i teret, uz puno ličnog odricanja, potisnutih konflikata i straha od razočaranja.

I ne – nije pametna logika da je to nužno dobro zato što će ih jak dril i slična iskustva sigurno očvrsnuti i pripremiti dalje za život.

Nešto će naučiti, istreniraće se, to je sigurno. Razviti istrajnost i potisnuti cijeli svoj unutrašnji život da postignu cilj.

Ali bolja priprema za život od toga je kontakt i podrška roditelja ili drugih važnih osoba u životu kada je djeci teško, kada su osamljena u školskom i životnom lavirintu i kada se suočavaju s činjenicom da se sve što oni jesu u školi često svodi na 1,2,3,4 i 5, pohvalu i kritiku.

Za dječiju osamljenost, tugu, bespomoćnost, bol, strah, povrijeđenost i mnoge nedoumice, koje življenje u današnjem svijetu donosi, nažalost ponekad nedostaje vremena, volje, razumijevanja i živaca.

Mada je poruka uvijek “Tu sam za tebe”, teško je npr. sjedjeti s djetetom dok ono tuguje i proživljava gubitak. Sjedjeti i biti tu za njega bez požurivanja, potiskivanja osjećanja, uljepšavanja situacije i pokušaja da ga razveselite. Pomoći mu da proživi manje prijatna životna iskustva.

Koliko to može biti teško zavisiće s jedne strane od toga kako se roditelji nose sa svojim manje prijatnim životnim iskustvima, a s druge strane i od toga kakvu ideju roditeljstva imaju.

Pri tome, misli se na to da li roditelji mogu dozvoliti da njihovo dijete bude tužno i nesrećno ili su to zabranjene emocije.

Lakše, ali ne i pametnije je imati visoka očekivanja i natovariti dijete dodatnim aktivnostima.

Roditelji, naučite dijete da se pita: “Šta je meni važno i šta ja želim?”

Srećem mnoge osobe koje su kao djeca i mladi dugo vremena neupitno ispunjavali roditeljska očekivanja, nikad ne pokazavši otpor.

Na kraju oni zaista i “očvrsnu”, a onda se najčešće u zreloj životnoj dobi dogodi krah. Tek tada se zapitaju ŠTA JE MENI VAŽNO I ŠTA JA ŽELIM?

Sjeme dobrog i srećnog života – što svi roditelji žele svojoj djeci (i mnogi vjeruju da je zagarantovan ako osiguraju školovanje i dodatne aktivnosti) – počinje upravo bavljenjem ovim pitanjem od ranog uzrasta.

To ne znači da će djeci biti ispunjene sve želje – jako je važno moći reći NE djetetu, kada tako osjećamo i mislimo.

To samo znači da dijete razvija osjećaj za sebe – da sam ja – ja, da je bitno, da ima mišljenje koje može izraziti i ne boji se toga, da ga ljudi koji su mu važni vide, čuju, razumiju, doživljavaju i saosjećaju s njim, šta god da mu se događa u životu.

Kada na ovaj način brinemo o djetetu, ono tako počinje brinuti o sebi i prirodno uzvraća onim što je dobilo – razvija razumijevanje za druge.

Tako se gradi integritet i saosjećanje, nešto što nam je važno (barem tako na sve strane pričamo), nešto što je zapostavljeno u lovu na ocjene, upise, uspjehe i postignuća, pri čemu vjerujemo da gradimo “društvo znanja”.

Prije “društvo odsječenih od svojih unutrašnjih iskustava”, pa se utapamo u tabletama, alkoholu, beskrajnom svijetu zabave ili ko šta već voli.