PIŠE: Snežana Golić, pedagog

Ako bi dijete stalno željelo da odlazi u kockarnicu svi roditelji bi se zabrinuli, ali kada djeca non-stop traže i žele telefon ili crtani, roditelji ne shvataju da je to vrlo slična zavisnost. Od kada postoje mobilni telefoni roditelji mogu na miru da ručaju, piju kafu, druže se, rade, pospremaju, kuvaju, čitaju novine ili takođe gledaju u telefon… Ne bi bilo strašno da roditelji “kupe” sebi pola sata mira ponekad, no situacija je mnogo gora. Svaki konflikt, svako neželjeno ponašanje, svaki zalogaj… servira se uz polunesvjesno stanje djeteta, jer tu je šareni telefon. To je čista prevara djeteta, ako mene pitate.

Puno roditelja dalo je bebama i starijoj djeci telefone i time pritisnulo “stop” na razvoj svoje djece, na stvaranje nezaboravnih uspomena, sticanje novih iskustava i preselilo njihov um u virtuelni svijet gdje su djeca nijemi posmatrači.

Kada se okrenem unazad, nedvosmisleno shvatam da mi je ka ostvarenju svih mojih želja most bila moć komunikacije i shvaćanja međuljudskih odnosa.

Druga majka mudrosti koju uočavam je strpljenje. Ništa bez strpljenja. Bila je to teška lekcija za mene.

Treća, bez koje se ne može ni u jedno društvo je kompromis. Bez kompromisa nema braka, kumstva, niti poslovne saradnje.

Kažu stariji: “Da su mi tvoje godine, a ovo iskustvo, znao bih kako iskoristiti život”, ali svaka mlada generacija ima svoje iskustvo i na njemu gradi budućnost. Pitam se, što će se desiti s djecom koja nemaju iskustvo bez telefona kao mjesta okupljanja vršnjaka, pa slobodno možemo reći da “godine prolaze, a iskustva nema”.

Četvrta i peta kraljica uspjeha su volja i upornost. Čak i ako si bio prvi u redu za neki talent, bez volje i upornosti, “se možeš slikati”. Isto je i sa školovanjem, započinjanjem biznisa… A upornost i volja se neprimjetno grade kroz djetinjstvo. Ili se površnim uživanjima, koja pruža moderna tehnologija skoro potpuno blokiraju.

Da li su ta djeca spremna na provođenje slobodnog vremena bez stimulansa sa strane? Da li mogu podnijeti dosadu? Poznato je da dosada djeci donosi kreativnost i maštu. Upravo to su šesta i sedma blokada na mojoj listi.

Problem su vid, kičma, virtuelni svijet i virtuelni identitet… ali najveći problem, po mom mišljenju, je što djetinjstvo prolazi pored tih nepokretnih, mirnih, ćutljivih osoba u razvoju. Problem je u propuštanju. Propuštanju djetinjstva i života, koji nema reprizu.

Pitam se, što bi se desilo kad bi odjednom djeca ostala bez telefona? Da li smo ih naučili da pristojno sjede za stolom i jedu (ili su propustili te lekcije)? Da li su sposobna da se samostalno igraju duže od pola sata? Da li su upoznala sebe? A poznajete li vi svoju djecu u realnom svijetu? Da li su osjetili život ili samo vještački svijet stimulacija??

I pitam sada roditelje glasno: Da li biste im dali ljekove, koji ih isto tako umiruju, da vam ne smetaju, da ćute i nesvjesno gutaju hranu, da ništa ne traže i da im nikada nije dosadno, da im ne treba društvo, kontakt s vama… ništa da im ne treba sem tih čarobnih ljekova??? Nadam se da vam zvuči strašno i da je odgovor “ne”. Ali možda ste vrlo sličnu stvar uradili. Zaustavili ste život i razvoj svojim mališana, zbog malo trenutnog mira.

Umjesto da budu glavni i najaktivniji junaci sopstvenih života, djeca su postala nepomični i ćutljivi posmatrači, bez ikakvih dodatnih želja.

Heeej, što sve propuštaju ti klinci!! Nijesu oni krivi i baš mi ih je žao.