PIŠE: Zoran Milivojević, psihoterapeut
Svaka porodica je zajednica koja prolazi kroz određene razvojne cikluse koji su zasnovani na razvojnim fazama njenih najmlađih članova. Postoji značajna razlika u dinamici porodice u kojoj je malo dijete, predškolsko dijete, tinejdžer, student ili odrasli sin ili kćerka.
Smisao vaspitanja jeste da roditelji pripreme dijete na samostalni život, da ono bude dovoljno socijalizovano i spremno da prihvati odgovornost za samostalno funkcionisanje u ljudskom društvu. Kada dijete odraste, tada roditelji treba da pomognu djetetu da se odvoji i da krene samostalnim putem.
Dobar roditelj nije samo onaj koji djetetu nudi ljubav i zaštitu, već onaj koji je svjestan tog udaljenog cilja i koji dok dijete prolazi kroz različite faze odrastanja, radi na osnaživanju djetetove samostalnosti, ali i koji, kada dođe vrijeme za to, „dozvoli” djetetu da se odvoji. Praksa pokazuje da postoji značajan broj porodica, tačnije roditelja koji nijesu spremni da prihvate odvajanje djeteta i njegovo izdvajanje iz porodice, uglavnom zbog toga što ne razlikuju odvajanje od napuštanja. Zbog toga u ovakvim porodicama postoje nesvjesni komunikacijski mehanizmi kojima roditelji „zabranjuju” djetetu da se odvoji, tako da su porodice „zaglavljene” u fazi koja prethodi separaciji, a čija „djeca” su starija od trideset godina, ili koje traumatično reaguju na odvajanje odraslog sina ili kćerke.
Smisao života
U našoj kulturi djeca su visoka, često najviša životna vrijednost zbog čega mnogi roditelji sebe potpuno poistovjećuju s društvenom ulogom roditelja i u roditeljstvu nalaze smisao života. To ih s jedne strane čini posvećenim i dobrim roditeljima, ali ih s druge strane čini ranjivim na odrastanje i odvajanje odraslog djeteta. Razlog je jednostavan, s odlaskom djeteta iz porodice, odlazi i njihov smisao života.
Postoje dvije porodične konstelacije u kojima su roditelji ugroženi odvajanjem djeteta. Prva se odnosi na „roditeljski brak”, to jest na takav brak u kojem su se ona i on odavno emotivno udaljili kao žena i muž, ali smisao opstanka porodice nalaze u zajedničkoj ljubavi i brizi za djecu. Ovakav par se odlaskom djeteta suočava s prazninom u međusobnom odnosu, u nužnosti da svoj partnerski odnos ponovo definišu. Druga konstelacija je kada je jedan od roditelja, često majka, razočarana svojim suprugom, ali je razlog za ostajanje u braku koji je po njenom mišljenju loš, našla u tome da djeci tokom odrastanja omogući i mamu i tatu. Ona je svoju ljubav prema suprugu preusmjerila na dijete ili djecu, „žrtvujući” se za dobrobit djeteta. Odlaskom odraslog sina ili kćerke, ona se ponovo suočava s neriješenim bračnim problemom koji je godinama „guran pod tepih”.
U ovakvim slučajevima mogućnost da se odraslo dijete ubrzo odvoji i započne samostalni život ispunjava roditelja zadovoljstvom, ali i strahom za sebe i za svoj dalji život. Ovaj strah može biti razlog za svjesne ili nesvjesne sabotaže odvajanja odraslog djeteta. One mogu biti izražene na raznorazne načine: da misle da nijedan partner ne zaslužuje da bude zet ili snaha tako da prema svima pokazuju neprijateljski odnos; da pokušavaju da zadrže odnos roditelj-dijete i da upravljaju životom svog odraslog djeteta; da se miješaju u njegov ili njen brak; da insistiraju na veoma čvrstim vezama s primarnom porodicom, svakodnevno posjećujući sina ili kćer, ili njihovu novu porodicu; da neprestano traže pažnju zbog svojih „bolesti” ili loših osjećanja i slično.
Redefinisanje bračnog odnosa
Kada roditelji od svoje odrasle kćerke ili sina traže da mu bude važnija uloga kćerke ili sina, od uloge muža ili žene, to se nepovoljno odražava na sekundarnu porodicu ili vezu. Drugi moraju da prevladaju osjećanje krivice i nezahvalnosti koje im nameću roditelji i da uđu u konflikte s roditeljima da bi im ovi konačno nevoljno priznali da su odrasli.
Odvajanje odraslog sina ili kćerke i praznina koja time nastaje u „roditeljskom gnijezdu” jeste razlog da se roditelji okrenu samima sebi, da se pojedinačno zapitaju o konceptu svog daljeg života, da se posvete sebi, da s partnerom porazgovaraju i redefinišu svoj bračni ugovor. To je ispravno i mnogo teže nego da, kako to obično biva, nestrpljivo čekaju da iz uloge brižnog roditelja uskoče u uloge brižnih bake i deke.
