PIŠE: Dobrinka Kuzmanović, doktor psiholoških nauka

Dok čitate ovaj tekst, vjerovatno se nalazite ispred ekrana nekog digitalnog uređaja sa pristupom internetu. Ukoliko vam se tekst učini korisnim i zanimljivim (ili pak provokativnim i besmislenim), možete ga, kroz par „klikova”, podijeliti sa nebrojenom publikom na internetu. Zahvaljujući digitalnoj tehnologiji i internetu, u mogućnosti smo da, lakše i brže nego ikada ranije, informacije u digitalnom formatu dijelimo sa drugima.

Prema riječima V. Cerfa, jednog od osnivača interneta, zahvaljujući ovom moćnom oruđu „na dohvat ruke nam je čitavo znanje ovoga svijeta”. Ipak, dijeljenje informacija u javnom prostoru, pogotovo kada je riječ o ličnim informacijama i informacijama koje se odnose na djecu, povezano je sa brojnim rizicima.

Nalazi jednog istraživanja iz 2016. godine pokazuju da prosječni britanski roditelji objave na društvenim mrežama blizu 1.500 fotografija svog djeteta do njegovog 5. rođendana, što je za oko 50 odsto više u odnosu na 2015. godinu. Vlasnici ličnih profila na društvenim mrežama složiće se da je ova praksa sve prisutnija i kod nas. Lični profili postali su prava „digitalna riznica” porodičnih albuma sa fotografijama, kojih generacije današnjih roditelja, rođene nakon pojave interneta, teško da se sjećaju. Mame počinju da dijele sa „onlajn prijateljima” fotografije svog novorođenčeta prije nego što napuste porodilište.

Mnoga djeca posjeduju digitalni identitet prije nego što izgovore prvu riječ, naprave prve korake, nauče da sjede na noši, mnogo prije nego što steknu mogućnost da postanu vlasnici ličnih profila i samostalno donose odluke. Sve je više roditeljskih blogova (npr. Mudrovanja o roditeljstvu, Rastimo zajedno, Mamin svijet, itd.) na kojima se dijele lična iskustva u vezi odgajanja djece, uz fotografije kojima se („po mjesecima”) dokumentuje pozitivno roditeljstvo. U posljednje vrijeme, sve se češće piše o tzv. šerentingu.

Šta je šerenting?

Termin šerenting (engl. sharenting) skovan je od engleskih riječi share – dijeliti i parent – roditelj. Ovim terminom označava se težnja roditelja i/ili staratelja da dijele lične informacije (fotografije, video-zapise, priče) o sopstvenoj djeci putem interneta − veb-sajtova, platformi za dijeljenje video-sadržaja (npr. You Tube), profila na društvenim mrežama (npr. Facebook, Instagram, Twitter, itd.), blogova ili vlogova (video-blogova), narušavajući tako djetetovu privatnost.

Osim termina šerenting, u upotrebi je i termin oversharenting koji se odnosi na prekomjerno dijeljenje ličnih sadržaja putem interneta.

O šerentingu se sve češće govori u kontekstu zaštite dječjih prava u digitalnom okruženju.

Jedan od važnijih izazova tzv. „digitalnog roditeljstva” jeste kako pronaći balans između prava roditelja da dijele fotografije svoje djece i prava djece na privatnost i zaštitu ličnih podataka.

Prema članu 16, Konvencije UN o pravima djeteta, koja je obavezujuća za sve zemlje potpisnice, uključujući i Crnu Goru:

1. Nijedno dijete neće biti izloženo proizvoljnom ili nezakonitom miješanju u njegovu privatnost, porodicu, dom ili prepisku, niti nezakonitim napadima na njegovu čast i ugled
2. Dijete ima pravo na zakonsku zaštitu protiv takvog miješanja ili napada.

Ovo podrazumijeva da roditelj, prilikom javnog objavljivanja fotografija svog djeteta traži saglasnost od samog djeteta.

Ako je riječ o starijoj djeci i mladima, ovo je moguće, ali kada je riječ o najmlađima, roditelji su jedini koji donose odluku. Trebalo bi imati na umu da već u predškolskom uzrastu djeca imaju doživljaj vlastitog ja, grade prijateljstva, upoređuju se međusobno, i da bi ih već u tom uzrastu trebalo pitati šta i sa kim žele da podijele. Napomenimo i to da novi francuski zakon omogućava djeci da kada odrastu (retroaktivno) tuže svoje roditelje za kršenje prava na privatnost.

Koje su dobre strane šerentinga?

Dijeljenje informacija u digitalnom okruženju svakako da ima svoje pozitivne strane: održavanje odnosa sa širom porodicom i prijateljima koji su fizički udaljeni ili sa kojima nemamo priliku da se viđamo uživo, razmjena ličnih iskustava i povezivanje sa drugima koji dijele slična iskustva ili dileme (npr. vezane za roditeljstvo), skladištenje informacija u praktično neograničenom prostoru, u bilo koje vrijeme i na neograničen vremenski rok, itd.

A šta je sa rizicima?

Šerenting se nerijetko dovodi u vezu sa osobinama ličnosti, narcističkim težnjama roditelja, potrebom da se prikažu u što boljem svijetlu, da (kroz broj „lajkova” vlastitog djeteta) kompenzuju vlastito osjećanje inferiornosti ili dobiju potvrdu sopstvene vrijednosti, itd.

Većina roditelja nije svjesna da upravo na ovaj način ostavlja digitalne tragove o svom djetetu u digitalnom prostoru, kao ni činjenice da kada jednom objavimo informaciju na internetu, prestajemo da budemo njeni vlasnici.

Većina roditelja ne provjerava parametre privatnosti na vlastitim uređajima i platformama, mnogi ne znaju sa kim su zapravo podijelili lične informacije sopstvenog djeteta, niti kako mogu da promijene automatski podešene parametre privatnosti. Neka naša istraživanja pokazuju da roditelji i dalje više brinu zbog opasnosti sa kojima se djeca mogu sresti u svakodnevnom okruženju, nego u digitalnom okruženju.

Ipak, nije rijetkost da informacije postavljene na internet (upravo od strane roditelja) budu zloupotrebljene od strane tzv. internet predatora. Prema izvještaju australijskog povjerenika za bezbednost na internetu, skoro polovina fotografija objavljenih na veb-sajtovima pedofila prvobitno je naivno postavljena na lične profile, veb-sajtove ili blogove roditelja. Lični podaci djeteta mogu se zloupotrijebiti na brojne načine (od strane kradljivaca identiteta, kriminalaca), a djeca, kao najmlađi korisnici interneta, nalaze se u centru stalno rastućeg tržišta ličnih podataka.

Da li roditelji/staratelji mogu da podijele fotografije svoje djece na internetu a da ne ugroze njihovu privatnost? Odgovor je DA!

Postoji više načina za dijeljenje fotografija djeteta na internetu, bez ugrožavanja njegove privatnosti. Kao prvo, dijete na fotografijama može da bude „maskirano”, odnosno sakrivenog lica i očiju (npr. sa naočarima za sunce, kapom i sl.). Dijete može biti fotografisano sa leđa, sa udaljenosti koja će ga učiniti neprepoznatljivim, mogu se pokazati samo određeni djelovi njegovog tijela, sa akcentom na okruženju a ne na samom djetetu. Drugi način je da se fotografija digitalno obradi, tako što se lice djeteta pokrije, npr. smajlijem ili emotikonom, ili pak zamagli, preboji ili zamuti (društvene mreže nude korisnicima ovakve mogućnosti), i na taj način onemogući otkrivanje djetetovog identiteta.

Mame i tate, sljedeći put kada se nađete pred odlukom da li da objavite fotografiju svog djeteta u javnom prostoru, zapitajte se zašto to činite i da li će od toga vaše dijete imati više koristi ili štete. Ne zato što vas na to obavezuje bilo koja konvencija ili zakon, već zato što vam je najviše stalo do dobrobiti sopstvenog djeteta, kako u sadašnjosti, tako i u budućnosti. Zar ne?!

O autoru: Dobrinka Kuzmanović je doktor psiholoških nauka. Bavi se razvojem  i obrazovanjem dece i mladih, radi sa studentima psihologije, ali i kao istraživač na brojnim domaćim i međunarodnim projektima koji se tiču djece i njihovog korišćenja digitalne tehnologije. Autorka je više publikacija iz ove oblasti, kao i prvog digitalnog vodiča (na srpskom jeziku) za bezbjedno korišćenje interneta u dječijem uzrastu. http://dobrinkakuzmanovic.weebly.com/