A.S. je roditelj čije je dijete kao žrtva vršnjačkog nasilja moralo da napusti osnovnu školu, i nije jedini. Škole nasilje među učenicima najčešće i rješavaju prebacivanjem žrtve u drugi razred ili drugu školu. A baš to pokazuje da je sistem, kad je u pitanju nasilje zakazao.

„Maltretirali su ga dugo, moje dijete nije htjelo da ide u školu, plašio se. Nasilje je dostiglo još veće razmjere u sedmom razredu pa sam se obratio poznanici koja je zajedno sa mnom otišla u školu da razgovaramo sa upravom“, prisjeća se A.S, roditelj iz izbjegličkog naselja na Koniku čije je dijete žrtva vršnjačkog nasilja .

“Međutim, nije bilo rješenja”, priča ovaj otac.

Navodi da mu je Uprava škole ponudila da ispiše dijete iz škole, jer, navodno, nije bilo druge opcije.

“Predložili su da ga upišem u vanrednu osnovnu školu u gradu kako bismo izbjegli veće incidente. Nijesam znao kome da se obratim pa sam pristao na taj predlog, jer mi je bilo bitno da mi dijete bude sigurno i da što prije završi osnovnu školu“, priča on.

Iz institucije Ombudsmana smatraju da praksa rješavanja nasilničkog ponašanja prebacivanjem učenika iz jednog odjeljenja u drugo ili isključivanjem učenika iz škole bez analize uzroka devijantnog ponašanja i pružanja pomoći djetetu da problem prevaziđe i ponašanje promijeni, nije u skladu sa najboljim interesom djeteta, niti sa ciljevima obrazovanja i vaspitanja.

Ombudsman u svom Izvještaju o radu za 2017. godinu navodi da se stiče utisak da ni škola, niti druge službe ne preduzimaju konkretne radnje i mjere da ispitaju uzroke određenih ponašanja i pravovremeno reaguju kako bi spriječile dalje konflikte i pomogle učenicima koji pokazuju neprihvatljivo ponašanje.

Psihološkinja i direktorica NVO Prima, Aida Perović Ivanović, ističe da je prebacivanjem učenika iz jedne u drugu školu najlošije rješenje.

„Zapravo, moramo imati na umu da ovo nije rješenje, ovo je jasan indikator da je sistem onih koji su bili dužni da pomognu, zakazao, da je nedovoljan ili nepostojeći ili „bušan“. To je više nego jasna poruka i djetetu i roditeljima da nema ko da ih zaštiti i da nasilje pobjeđuje”, kaže ona.

To je, navodi Perović Ivanović, prebacivanje problema u tuđe dvorište.

“I tamo, u drugoj školi, naći će se neki novi ko će svoje nasilne aspiracije lako nakalemiti na već oslabljeno samopouzdanje djeteta iz iskustva nasilja“, kaže Perović Ivanović.

Ona smatra da ovom kvazi rješenju treba pribjeći isključivo ako dijete koje prolazi kroz nasilje, bez ikakvog pritiska, izrazi želju da se baš tako uradi.

S druge strane Perović Ivanović, kaže, da kada se nasilje desi van školskog dvorišta tada prestaje svaka ingerencija škole, što nije dobro.

Mišljenja je da bi najbolje bilo da se za slučajeve nasilja nad djecom školskog uzrasta obraćamo za pomoć školama, ma gdje se nasilje fizički dešavalo.

Perović Ivanović ukazuje na nedostatak stručnog kadra u školama.

„U školama nemamo dovoljan broj zaposlenih u stručnim službama – tzv. PP službama, a zatim možemo govoriti i o nedostatku adekvatnih kapaciteta postojećeg kadra, u dijelu ciljane edukacije za rad na slučajevima nasilja. Pomenuta edukacija nije dio kurikuluma na fakultetima za psihologiju i pedagogiju, tako da ju je neophodno naknadno organizovati za one koji su zaposleni u školama i vrtićima”, smatra ona.

Vlada Crne Gore je u septembru prošle godine usvojila prvi Izvještaj o sprovođenju Strategije za prevenciju i zaštitu djece od nasilja sa Akcionim planom 2017-2021, za 2017. godinu. U izvještaju se navodi da je razvijen program prevencije, sprovedena kampanja u školama, razvijen set materijala i distrbuiran u školama, institucijama, zdravstvenim ustanovama, CSR i široj javnosti.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja je od 2013. godine formiralo Savjet za prava djeteta. Komitet za prava djeteta UN-a je u svom najnovijem izvještaju za 2018. godinu izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog ograničenog ovlašćenja pomenutog Savjeta u koordinisanju različitih ministarstava u primjeni Konvencije za prava djeteta.

U podgoričkoj Osnovnoj školi Oktoih je u školskoj 2018/19. godini bilo 11 prijavljenih slučajeva vršnjačkog nasilja, od toga je, kako kažu, najčešće fizičko.

Pedagoškinja u toj školi, Marijana Bošković, objašnjava da se škola uključuje u svim slučajevima vršnjačkog nasilja, a koraci koje preduzima su individualni razgovori sa djecom i roditeljima, uključivanje pedagoško psihološke (PP) službe, osmišljavanje i realizacija tematskih radionica i slično.

„Organizujemo i redovne sastanke Tima za prevenciju nasilja, razgovore i radionice sa djecom koje realizuju razredne starješine na časovima odjeljenske zajednice, individualni i grupni razgovori PP službe sa učenicima, tematski roditeljski sastanci i obuka nastavnika“, pojasnila je ona.

Prema riječima Bošković, Centru za socijalni rad uglavnom prijavljuju nasilje kada iscrpe sve aktivnosti koje je škola u mogućnosti da realizuje i kada nemaju adekvatnu saradnju sa roditeljima/starateljima.

Ona dodaje da bi zbog velikog broja učenika škole imale bolji učinak kada bi imali više stručnih saradnika (pedagog, psiholog).

Učitelj u OŠ Oktoih i omladinski radnik, Sava Kovačević, objašnjava da velike škole, sa preko 1.000 učenika, imaju psihologa i pedagoga dok manje nemaju.

On smatra da bi nastavni kadar i stručne službe trebalo da pohađaju više obuka iz ove oblasti.

„Obuka je veoma malo i svaka se odnosi na procedure i zakonski okvir. Nijedna se ne bavi suštinom odnosno kako intervenisati u slučajevima vršnjačkog nasilja kada treba konkretno da se vodi razgovor sa nasilnikom i žrtvom, kako raditi preventivne programe u vidu radionica usmjerene potrebama i zalaziti u uzroke ponašanja“, pojašnjava Kovačević koji je inače dobitnik više nagrada i priznanja za pedagoški rad.

Prema njegovim riječima, najveći izazov u procesu suzbijanja vršnjačkog nasilja jeste suočavanje i osvješćivanje osobe koja vrši nasilje sa ponašanjem koje ponavlja.

„U ovom procesu je najveći izazov naučiti osobu samodisciplini, to jest da osoba postaje svjesna posljedica svog ponašanja. Za ovaj proces je potrebno vrijeme i planirani niz aktivnosti koje dovode do učenja samodiscipline. Potreba je da se formira nacionalni tim za borbu protiv vršnjačkog nasilja, treba raditi kampanje, filmove, radionice i slično“, kaže ovaj učitelj.

On poručuje da bi prevencijom vršnjačkog nasilja trebalo da se bave sve sfere društva i da bi na nasilje, generalno, trebalo svi da reaguju.

„Ovo nije samo i isključivo zadatak škole već svih institucija sistema. Svaki građanin bi trebao da reaguje na nasilje i tako daje primjer onima koji od njega uče“, kaže Kovačević.

Sa ovakvom misijom razvijanja građanske svijesti o reakcijama na nasilje saglasna je i Jasmina Beriša(12), učenica osmog razreda u OŠ „Božidar Vuković Podgoričanin“ na Koniku.

„Škola ne može sama da se bori sa vršnjačkim nasiljem. Mislim da bi se trebalo posebna pažnja obratiti na saradnju škole sa roditeljima. Takođe i na rad sa učenicima kroz organizovanje radionica na temu inkluzije, tolerancije, poštovanja različitosti, koje bi po mom mišljenju trebalo voditi grupa učenika iz različitih zajednica uz mentorstvo psihologa“, smatra Jasmina.

Ona dodaje da je đački parlament čiji je ona član, takođe razmatrao problem nasilja u školi.

„Naša grupa je na jednom sastanku pričala o tome kako se u našoj školi sve više širi ne samo vršnjačko već svaki drugi oblik nasilja. Tako da smo odlučili da svako dijete jedanput sedmično vodi radionice učenicima od 5 do 8 razreda. Posebno smo obratili pažnju na vršnjačko i elektronsko nasilje. Kroz igre i zabavu smo ih podučavali o tome kome da se obrate kako, kad i zašto. Učenici su takođe imali priliku da kroz neke klipove shvate grešku druge djece, da je oni ne bi ponovili“, ispričala je ova učenica.

Jasmina objašnjava zbog čega najčešće dolazi do vršnjačkog nasilja.

„Poznato je da djeca koja imaju bolje uslove za život najčešće omalovažavaju djecu slabiju od sebe. Uglavnom ih vrijeđaju, iskorišćavaju, rugaju im se, ismijavaju, ponekada i odbacuju iz igre. Ja mislim da na sve ovo utiče naša različitost, siromaštvo, boja kože, uspjeh u školi, uglavnom slaba strana nekog djeteta“, kazala je ona.

Jasmina predlaže da se u svim školama postavi obezbjeđenje na ulaznim vratima uz uslov da ne budu u nekoj upadljivoj uniformi.

„Bilo bi dobro i da se postavi kutija u kojoj učenici mogu anonimno podijeliti svoj problem sa školom. Takođe, da se uvede uniforma po što povoljnijoj cijeni da bi je svaki učenik mogao kupiti. Ona nam je potrebna da bi svi bili isto oblačeni i da time izbjegnemo da neko bude u novoj odjeći, a neko u staroj i pocijepanoj“, smatra ova dvanaestogodišnjakinja.

Region: Znanjem i iskustvom protiv vršnjačkog

U Srbiji će Ministarstvo prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja angažovati 74 savjetnika za zaštitu od nasilja u školama.

Oni će proći dodatnu obuku o propisima i procedurama u oblasti zaštite od nasilja, prava, odgovornosti i obaveze zaposlenih i djece, odnosno učenika i roditelja.

Iz tog Ministarstva objašnjavaju da je uloga savjetnika da pružaju podršku školskim upravama, prosvjetnim savjetnicima u dva segmenta – podrška školama u preventivnom radu, ali i kao podrška školama gdje postoje konkretne situacije nasilja u školama.

Savjetnici, spoljni saradnici za zaštitu od nasilja, su ljudi koji već rade u obrazovanju. To su nastavnici, stručni saradnici, pedagozi i psiholozi koji su do sada u toku svog radnog iskustva pokazali zapažene rezultate iz oblasti zaštita od nasilja, kako u svojoj školi, tako i učešćem u različitim programima aktivnostima i projektima”, objasnili su iz Ministarstva.

Savjetnici će biti prisutni u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama.

Izvor: RomaNet
Autori teksta: Enis Eminović i Elvis Beriša

*Tekst je pisan u okviru projekta MIROVNO (Medijske i romske organizacije o vršnjačkom nasilju u obrazovanju) koji realizuju Monitorov centar za medije i demokratiju u saradnji sa NVO Phiren Amenca. Ovaj projekat je podržan u okviru šireg projekta “Koalicija protiv vršnjačkog nasilja u crnogorskim školama” koji realizuje NVO Roditelji u saradnji sa projektnim partnerima NVO Juventas, Unijom srednjoškolaca Crne Gore i Centrom za podršku lokalnom i regionalnom razvoju uz institucionalnu podršku Ministarstva prosvjete. Projekat finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori i kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore. Stavovi i mišljenja iznijeti u tekstu ne odražavaju stav EUD.