PIŠE: Jesper Jul, Familylab

Prije samo 25 ili 30 godina postavljanje granica je bilo daleko jednostavnije nego danas. Tome je doprinela prvenstveno usaglašenost društva oko postavljanja granica unutar porodice, institucija, škola, vrtića itd.

Može se reći – tada je bilo je jednostavnije biti odrasla osoba. Ako su roditelji bili u nedoumici o nečemu, mogli su da se raspitaju kod porodice, prijatelja i komšija i u najvećem broju slučajeva dobili bi ne samo slične odgovore, nego i njihovu podršku. Većina odraslih je čvrsto vjerovala da djecu pod svaku cijenu treba potčiniti i prilagoditi odraslima; ako je neophodno onda i upotrebom prisile i kazne. Postojala je razlika u granicama između pripadnika različitih socijalnih slojeva, ali unutar svoje grupe, cilj i sredstva su bili gotovo identični.

Od tada do danas su nastupile mnogobrojne promjene u društvenim i porodičnim normama i vrijednostima, pa smo stekli više znanja o djeci i njihovom razvoju.

Primjer: U Majčinoj knjizi napisanoj 1925. roditelji se najodlučnije odgovaraju od zajedničkog porodičnog objedovanja. Potom su uslijedile decenije u kojima se to smatralo ispravnim i vrlo važnim za cijelu porodicu. Sada je pak uvreženo mišljenje da roditelji treba sami da odluče da li će odabrati zajedničke obroke u krugu porodice nekoliko puta sedmično ili će se opredijeliti za slobodu odlučivanja svakog pojedinog člana porodice kada će, gdje i šta jesti.

Na osnovu čega će roditelji donijeti odluku?
Na psihološkoj osnovi?
Na zdravstveno-prehrambenoj?
Na praktičnoj osnovi, ravnajući se prema radnom i slobodnom vremenu?
Na osnovu ishodišta u emocionalnom doživljaju užitka? Jesu li zajednički obroci u njihovim porodicama bili trenuci uživanja ili mučnog ćutanja?
Da li roditelji vole da pripremaju bogate ručkove ili je brza hrana postala prihvatljivo rješenje?

U skandinavskoj kulturi bezgranična i totalitarna vlast roditelja nad djecom je u svom završnom stadijumu i to je u svakom slučaju pozitivno. Jedan od rezultata ovoga je da smo sada mi odrasli prisiljeni da učimo nove načine ophođenja s djecom. Nepromijenjenom je ostala činjenica kako je za djecu najzdravije da odrastaju u porodicama u kojima postoje određene granice, ali je nedopustivo i dalje ih postavljati u formi zabrana i naredbi: Moraš! Ne smiješ! Treba da…! Nemoj! Sad si baš bezobrazan!

Danas postoje dvije vrste roditelja koji neizbježno zapadnu u nevolje

Tu spadaju roditelji koji grčevito pokušavaju da zadrže uvriježene načine postavljanja granica, kao i roditelji koji se srcem odmiču od oštre i autoritarne forme, ali teško pronalaze nove i bolje načine.

Prva grupa roditelja smatra svoju djecu buntovnom i drskom, a u drugoj grupi djeca vrlo brzo preuzmu kormilo porodice te počinju njom da upravljaju. I jedno i drugo je destruktivno i nezdravo kako za djecu, tako i za roditelje.

Najvažnija razlika je da granice više ne treba postavljati kao električnu ogradu oko djece, nego kao lične granice odraslih. Umjesto da se zapitate: „Što je najbolje za moje dijete?” zapitajte se: ”Što je najbolje za mene – i kako će se to odraziti na moje dijete?”.

Ne možemo više tražiti „spisak gotovih rješenja” kako bismo vidjeli šta je „uobičajeno”, „tačno”, „ispravno”. Umjesto toga treba sami sebe da zapitamo – ko sam ja i ko je moje dijete, a to je za mnoge od nas sasvim drugačiji način razmišljanja i sasvim drugačiji zadatak. A i traje duže vremena.

Uvriježeno je mišljenje da većina današnje djece ispituje granice do kojih mogu ići, tako da nimalo ne čudi zaključak roditelja i pedagoga da se mora postaviti što više jasnih granica te da odrasli moraju biti stroži i dosledniji. Moje iskustvo govori da će se djelotvornije pristupiti problemu ako se umjesto ove ”dijagnoze” opišu dječije potrebe i kaže: ”Aha, ovdje imamo dijete koje izgara od želje da sazna kakvi su njegovi roditelji i koje traga za njihovim pravim granicama.”

Djeca počinju da ispituju granice do kojih mogu ići (i tada postaju naporni i razuzdani), kada njihovi roditelji imaju poteškoća pri pronalaženju samih sebe i svojih ličnih granica. U svojoj nemoći ulaze u ulogu „roditelja”, pokušavaju da kombinuju vlastite ideje i stavove društva o tome kakvi bi trebalo da budu ”pravi” roditelji. Zbog toga smo često svjedoci kako roditelji imaju problema pri postavljanju granica ne samo u odnosu na svoju djecu, nego i u odnosu na druge osobe: životne saputnike, roditelje, kolege, klijente…

U tome nema ništa sramotno ili neuobičajeno. Mnogi od nas postanu roditelji u životnom razdoblju u kojem još nijesmo potpuno upoznali sami sebe i gdje nismo završili izgradnju naših granica u odnosu na druge ljude – a pogotovo, ili uopšte ne u odnosu na čovjeka ili ženu s kojom smo dobili dijete. U porodici u kojoj smo odrastali, naučili smo nešto o našim ličnim granicama, ali ne sve. Neke od onih zdravih granica koje smo tada imali nijesu se sviđale našim roditeljima pa smo morali da ih se odreknemo. Neke od nezdravih emocionalnih granica koje su imali naši roditelji smo morali prihvatiti, dok su neke od naših granica bile pređene i narušene, a neke ignorisane.

Zbog toga je naša druga (i treća, i četvrta itd.) porodica mjesto gde treba da nastavimo svoj lični razvoj. Što se tiče razvoja ličnih granica to u većini slučajeva traje 10-15 godina. Veliki dio ovog razvoja se odvija uz djecu, sa djecom i u velikoj mjeri je inspisiran njima.

Inspiraciju često doživljavamo kroz razdražljivost i frustraciju, pa se mnogi roditelji oslanjanju na stogodišnju tradiciju iskaljivanja tih osjećaja na djeci u obliku kritikovanja, optuživanja, grdnje i ukora. Sve ovo djeluje destruktivno na samosvijest djece i na porodični sklad. I što je najvažnije – narušava integritet djeteta, jer na kraju krajeva poručuje djeci da je u redu ne poštovati granice drugih ljudi! A onda djeca upotrebljavaju naučeno tako što prelaze i ne poštuju granice svojih roditelja.

Razvijati se zajedno

Živimo u doba u kojem smo napokon uočili kako nema razlike između djece i odraslih ljudi. Mjerilo kako se treba ophoditi prema djeci je isto koje koristimo i u odnosu prema našim prijateljima. Niti možemo niti treba djecu učiti svemu, nego treba da se razvijamo zajedno u ravnopravnoj zajednici, ali pod vođstvom odraslih. Kada djeca prekorače naše granice, upoznaćemo sami sebe. Kada mi narušimo njihove granice, bol i razočaranje u njihovim očima će nam reći da ih još nijesmo upoznali. Možda još nijesmo dovoljno dobri roditelji kada tek dobijemo djecu, a to ćemo zasigurno postati kada naučimo od djece – za četrdeset-pedeset godina!