Granice djetinjstva – djeca bez tolerancije i kakav ih život čeka

 

PIŠE: dr Ranko Rajović, autor programa NTC sistem učenja

Često sam išao da djecom na Frušku Goru, uvijek je bilo nekih zanimacija, beru se visibabe, organizujemo razna takmičenja, kao što je na primjer trka ili skok u dalj. Djeca vole da se takmiče, ali vole i kad odrasli njihovo takmičenje ozbiljno shvate i ulože trud da sve bude pravično. Tako smo recimo pravili zajedničke dogovore da dijete koje je mlađe dobije par koraka prednosti. Važno je da djeca sama osmisle svoje vrijeme i da tako razvijaju svoju maštu. Nažalost, sve češće roditelji im skoro u potpunosti organizuju vrijeme, tako da jedan važan segment razvoja izostaje. Recimo, kada posle škole idu na balet, engleski, likovno, bazen, nema mjesta mašti i kreativnosti. Isto tako je i kad im omogućimo pristup ekranima u raznim oblicima. Kada osmišljavamo djetetu vrijeme, ali i kada mu dozvolimo prekomerno korišćenje novih tehnologija, eliminišemo dosadu, maštu, razmišljanje, povezivanje, tj. važne faktore razvoja djeteta. Jedan on najčešćih problema su nove tehnologije.

Koristimo Facebook i Instagram, navikli smo da je sve odmah dostupno. Informacije nikad nijesu tako brzo stizale do nas. Nervoza već počinje ako je kompjuter malo sporiji ili je slab internet. Svoj život pokazujemo svima u savršenom svijetlu i izgleda da svi su srećni. Život je fenomenalan iako je sve više usamljenih i depresivnih ljudi, ali nažalost i djece. Okruženje postaje virtuelno, izostaje važan segment razvoja, javlja se nova generacija djece sa hiperpažnjom i niskim samopouzdanjem, ali to nije njihova krivica. Znamo da se upotrebom telefona oslobađa dopamin, npr. kad čekamo važnu poruku od prijatelja, oslobađa se dopamin, kada poruka ili pohvala (lajk) stigne onda nas preplave hormoni sreće. Djeca broje lajkove, provjeravaju ko je vidio njihovu objavu, priču, komentar, novu fotografiju… Trauma je kad stignu negativni komentari ili kada ih neko obriše iz svoje liste prijatelja.

Prijateljstva su površna, djeca se ponašaju kao da mogu sve da zamijene

Dopamin je ista ona supstanca koja neke ljude čini da se osjećaju dobro dok piju, puše i kockaju se. Drugim riječima, stvara zavisnost. Imamo starosnu granicu za upotrebu cigareta, alkohola i kocke, ali ne i za društvene mreže? To je kao da otvorimo tinejdžerima orman sa alkoholom i kažemo kad se osjećaš loše samo se posluži. Djeca danas, kada su u problemu, traže dozu dopamina na telefonu umesto da popričaju sa prijateljem. Prijateljstva su površna, djeca se ponašaju kao da mogu sve da zamijene, kupe i „započnu novu igricu“, sve kratko traje, isto kao i u virtuelnom svijetu gdje se informacije brzo smjenjuju, pa i mozak počinje tako da funkcioniše. Ne mogu da računaju na svoje prijatelje, mogu da očekuju da će prijatelj otkazati druženje ukoliko mu iskrsne bolja ponuda. Ne izgrađuju duboke odnose i još gore, nemaju sistem za borbu protiv stresa. Kad se to desi, loše se osjećaju, ali ne okreću se osobi nego sve češće novoj tehnologiji. Pitanje je kako će naša djeca funkcionisati za 5 do 10 godina, kako će se snalaziti u okruženju koje se brzo mijenja, ako nijesu savladali osnovne socijalne vještine.

Šta je rješenje? Smanjiti pristup novim tehnologijama i obavezno dva sata prije spavanja ne koristiti mobilni telefon, jer plava svjetlost blokira rad epifize (mali organ u mozgu koji je važan za imunitet i sazrijevanje mozga), omogućiti djetetu da ima svoje vrijeme (preporučujemo Dječji sat drugačije kucaa posebno voditi računa o slobodnoj igri, kada dijete ili grupa djece sama osmišljavaju igre i aktivnosti (naravno bez mobilnih telefona).

Ljeto bez telefona

Mi smo u NTC programu osmislili program za ljetnje kampove, gdje djeca uzrasta od 5 do 12 godina, provode vrijeme bez telefona. Naravno, osmislili smo aktivnosti, tako da ni ne pomišljaju na telefon, jer cio koncept NTC programa je igra, tj. učenje, razmišljanje, povezivanje, snalaženje i donošenje odluka, tako da djeca nemaju kad ni da pomisle na telefon ili neku aplikaciju koju su svakodnevno koristili kod kuće. Kada u toku dana nemamo radionicu, tj. kad imaju slobodno vrijeme, niko i ne pomisli na telefon.

Tako je nastala i priča Zekine krtice, koju smo objavili na NTC kampu na Durmitoru, a to je dobra poruka za roditelje (iako je oni znaju, ali potrebno je to često ponavljati) – pustite djecu da sami organizuju svoju igru, da isprobavaju svoje granice, da sarađuju, zajednički nalaze rješenja. U takvoj igri niko od djece i ne pita gdje mu je telefon ili tablet. Roditelji jedino moraju da obezbijede sigurno okruženje i tako svedu mogućnost povrede na minimum. I sreći nema kraja.

 

Zekine krtice

Napravili smo pauzu za predavače i djeci dali slobodno pola sata. Dok smo se okrenuli, djeca su na livadi za manje od deset minuta raskopala krtičnjak, donela pet flaša vode da lakše raskopaju kanale koje su krtice napravile i bili uvaljani u blato do laktova.

Kada djeca nešto pokvare ili naprave štetu, treba da nauče i da isprave svoju grešku. Već pomenuti čika Zeko nije mogao da dođe sebi od zloupotrebe njegove livade koju je ustupio kao igralište djeci iz obližnjeg hotela Javorovača. Inače, livada tokom zime služi i za skijanje tako da nije ni pomišljao da neko može na ovaj način da je koristi. Moguće je, da je njemu u glavi prolazila misao “Šta bi bilo da je bio pet dana odsutan i da su djeca nastavila da traže krtice?!”

Ubrzo je došao i vlasnik tek pokošene livade, čika Zeko. Malo je reći da je bio u šoku. Nije znao ni šta da pita, nijemo je gledao u iskopane kanale na livadi, vjerovatno se suzdržavajući da ne kaže nešto nepristojno. Glavni tragač krtica Aleksa, objasnio je kako su se organizovali i da je bio plan da nađu krtice i da ih otjeraju sa livade kako bi se čika Zeko manje nervirao zbog brojnih krtičnjaka. Čika Zeko je nekako je uspio, koliko god je to bilo moguće, da suzdržano odgovori i rekao djeci da su to njegove krtice i da ih ubuduće ne diraju.

Mi smo bili svjesni da moramo nekako da sredimo ovu štetu, da djeca nauče lekciju, ali i da pokažemo čika Zeki da ćemo ubuduće paziti na njegovu livadu. Dan kasnije od učinjene štete, odmah ujutro (poslije doručka) pokucali smo na vrata i kad se čika Zeko pojavio na vratima ne znamo ko je bio više iznenađen – on ili djeca. U čudu, gledajući tragače kartica, upitao je “Kojim dobrom?” Objasnili smo da želimo da sredimo oštećeni dio livade i čika Zeko je opet bio u šoku, ali ovaj put pozitivnom. Odobrovoljio se, pozvao nas u kuću, upoznao se sa svima, dao nam čokoladu, a NTC predavaču i sebi čašicu rakije. Objasnio je da na iskopane kanale mora da se stavi đubrivo, da je on to svakako planirao za dan ili dva kada bude ljepše vrijeme. Inače kiša je od sinoć padala u manjim ili većim naletima non-stop. Ponudili smo da mi to odmah uradimo jer kiša ne pada čitavih deset minuta, pa da iskoristimo lijepo vrijeme. Odveo nas je u štalu, dao nam lopatu i kolica i pokazao gdje je đubrivo. Za našu gradsku djecu ovo je bilo nešto potpuno novo jer stajsko đubrivo nikad nijesu vidjeli, a neki čak ni lopatu do tog momenta nijesu držali u ruci. Prvi zamah u pokušaju da se zahvati đubrivo prošao je bezuspješno. Naime, izgledalo je kao da dječaci udaraju lopatom u stenu. Tada smo vidjeli prvi put od kad smo ovde da se čika Zeko nasmijao. Uzeo je lopatu, pokazao tehniku i za desetak minuta napunili smo kolica.

Onaj koji nije tovario stajsko đubrivo ne zna o kakvom mirisu se radi. Dječaci nijesu znali šta ih je snašlo, ali su završili preuzeti zadatak. Kolica je do livade dogurao Aleksa, a po izrazu lica možete vidjeti kako izgleda jedno inače radosno i nasmijano dijete obavijeno mirisom stajskog đubriva.

Da bi sve bilo komičnije i dramatičnije usput je opet počela da pada kiša. Čika Zeko je sve to ispratio s osmjehom na licu, malo pomogao Aleksi i potom su zajedno popunili one kanale od prije dva dana i zakrpili oštećenu livadu. Za sređivanje oštećenog dijela livade bilo je realno potrebno petnaest minuta, ali djeci je bilo potrebno oko sat vremena. Mislimo da će ovih sat vremena pamtiti cio život i da će im to biti jedna lijepa uspomena i da su nešto korisno naučili. Posao roditelja, ali i svih nas koji radimo s djecom je da djeci pravimo lepe uspomene. Imamo puno lijepih priča sa NTC kampova, održavamo ih svake godine u svim državama EX-YU, sa djecom rade najbolji NTC predavači, a ovo jleto imamo još nekoliko kampova u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Nažalost, moram upozoriti roditelje, da su počeli da se otvaraju neki kampovi koji se pozivaju na NTC, a koje mi nismo stručno odobrili niti proverili kvalitet i metode koje primjenjuju.

SOS linija baner

Leave a Reply