PIŠE: Jovana Janković Marđokić

,,Šta želiš da budeš kad porasteš? MAJKA!” Sve mi od malena maštamo da se ostvarimo u ulozi majke i imamo nekog koga ćemo voljeti i čuvati cijelog života. Nadamo se da ćemo imati divnu trudnoću, a da ni u jednom trenutku ne pomislimo da bi nam to blagosloveno stanje i sve promjene koje ga prate donijelo i nešto loše – postporođajnu depresiju.

Kada smo se moj suprug i ja vjenčali u oktobru 2016. godine kao i svaki bračni par, maštali smo da se ostvarimo u ulozi roditelja. I gle čuda, poslije tri mjeseca braka test za trudnoću pokazuje dvije crtice – TRUDNA SAM. Našoj sreći nije bilo kraja. Odlazim na pregled kod doktora koji na osnovu vrijednosti bête govori da se radi o trudnoći koja je rana ali takođe kaže da treba da dođem na pregled za dvije sedmice da bismo bili sigurni da je sve u redu. U međuvremenu prokrvarim i hitno odlazim u bolnicu gdje od dežurne doktorke saznajem da od trudnoće nema ništa – PLODA NEMA. Riječ je o tzv. biohemijskoj trudnoći. Cijeli svijet u jednom trenutku staje, ruši se sve. Teško je kad se nadaš nečemu, a onda sve padne u vodu. Tih dana spas pronalazim u knjigama. Samo čitam i čitam i trudim se da zaboravim na bol ali se i dalje teško mirim sa tim da mrvica o kojoj sam maštala nikad nije ni postojala.

Prolazi ljeto i ide jesen. Suprug i ja se spremamo da otputujemo za Srbiju. Ne kasni mi menstruacija ali ja osjećam da sam trudna. Radim test na dan putovanja koji ponovo bude pozitivan. Da li se radovati ili ne? Bez obzira na sve odlučujemo da otputujemo i da posjetimo doktora kad se vratimo. Putovanje prolazi super i u povratku za Crnu Goru posjećujemo manastir Ostrog, da se zahvalimo na ponovnom blagoslovu. Vraćajući se ka Baru udara nas kombi otpozadi. Izlazim iz auta i pomišljam: ,,Zar ovo da nam se desi sad? Jel’ se to bog javlja? Daje li nam znak da opet nešto nije u redu ili da se nešto neće dobro završiti?”. Istog dana odlazimo kod doktora koji potvrđuje trudnoću, a ja već zamišljam kako u naručju držim bebu.

Trudnoću kakvu sam ja imala, poželjela bih svakoj ženi. Mučnina i nesvjestice nikad nije bilo, ponašala sam se kao da nisam trudna, sve sam normalno radila. Bila sam ponosna što je ispod mog srca kucalo još jedno i što ću ubrzo imati nekog koga ću danima i noćima slušati kako diše, a on neće biti svjestan koliko je srećan. Jedini problem koji sam imala u trudnoći je zgrušavanje krvi pa sam morala od 7. mjeseca da se primam injekcije, ali ni to nije ništa strašno kad znaš da ćes na ovaj svijet donijeti jedno malo biće.

Porodila sam se 30. maja, pet dana poslije termina, carskim rezom. Porođaj je protekao savršeno. Rodila sam krupnog dječaka. Kada su mi donijeli moj žuti zamotuljak nisam mogla da skinem pogled sa njega. Nikad u životu ljepše plave okice nijesam vidjela. Pitala sam se čime sam zaslužila tu neopisivu radost.

Dani u porodilištu proticali su mirno. Beba je bila stalno uz mene. Ne mogu da opišem koju sam sreću osjećala danju. Ali mi je nešto bilo čudno – noćima nisam mogla da spavam, imala sam nesanicu.

Petu noć u porodilištu zaspala sam samo na dva sata i kad sam se probudila kao da to nisam bila ja. Ruke su mi drhtale, preplavljivala me tuga, a razlog nijesam osjećala. Suprug dolazi po mene i bebu i na ulazu porodilišta primjećuje na mom licu da se ne osjećam baš najbolje. Stižemo kući. Okružena sam dragim osobama koje volim, ali imam potrebu da se povučem i budem sama. Neraspoložena sam, nemam apetita i sve oko sebe vidim crno. Kao da ni zracak svijetlosti u mom životu ne postoji. Nijesam imala energije u sebi i konstantno sam osjećala umor. Uznemirenost i bespomoćnost su me ubijali. Imala sam volje da radim oko bebe, jedino tad bih se osjećala dobro, ali opet čudne misli su mi se motale po glavi i nijesu mi davale mira.

Pošto sam bila preumorna suprug je jedne večeri bio sa bebom, a ja sam spavala u drugoj sobi. Legla sam, ali prokleta nesanica i dalje je bila tu. Tijelo je drhtalo i samo mi odjednom dolazi misao – okončati sebi život. Ustajem i pijem tablete. Na svu sreću one nijesu djelovale, suprug me vodi u bolnicu odakle me šalju na Psihijatrijsko odjeljenje u Podgorici.  Doktorica mi prepisuje terapiju i upućuje kod psihijatra u Baru.

Terapiju sam pila danima ali stanje je i dalje bilo očajno. Suprug me izvodi u šetnje, priča sa mnom, od svih imam punu podršku, ali ja prosto nemam volje za životom. Tužno, zar ne? Zašto se to meni baš dešava? Najsrećnija bih bila kad bih znala odgovor na ovo pitanje i pomogla sebi. Suicidne misli su i dalje u mojoj glavi, ali ja mislim da će proći. Jednu noć pred suprugovim očima skačem sa terase kako bih sebi okončala muke. Zamislite kako je njemu bilo da gleda kako žena koju voli pokušava sebi oduzeti život, a ima sve razloge da bude srećna i zadovoljna?! Ni u jednom trenutku nisam pomislila na ono nedužno biće koje leži u krevecu i čeka moj topli zagrljaj. Nijesam pomislila na ženu koja me je nosila devet mjeseci i radovala se svakom mom uspjehu u toku života. Nijesam pomislila ni na čovjeka kojeg volim najviše i koji je uz mene bilo kad je bilo najteže. Jednostavno vi se mnogo štošta ne pitate u tom stanju. Tu su hormoni odradili svoje.

Hvala dragom bogu sto sam ostala živa sa manjim povredama. Noga mi je morala biti u gipsu 7 sedmica. Dvije sedmice nakon skoka provela sam na Psihijatrijskom odjeljenju u Podgorici. Data mi je jača terapija koja me je ubijala. Samo mi se spavalo. Odvojena sam bila od djeteta i još nisam bila svjesna šta sam uradila. Vraćam se kući i gledam svog sina. Suza suzu stiže. Postajem svjesna šta sam uradila. Na svu sreću suprug i svekrva su bili uz mene sve vrijeme i pomagali su mi u svemu. Ali moje psihičko stanje i dalje je bilo loše pored sve terapije koju sam pila. Kad sam stala na noge odlazim mom psihijatru u Bar i priznajem da se osjećam loše i on mi mijenja terapiju. Ubrzo dobijam prvu menstruaciju posle porođaja i kao da se sve mijenja preko noći. San se vraća bez tableta, a vraća se i volja za životom. Osjećam da ponovo dišem, živim. Osjećam da obožavam dijete. Osjećam da sam spremna da sve bacim iza sebe i počnem da živim punim plućima. Podižem glavu ka nebu i bogu i zahvaljujem se što me spasio od mene same i što od mene nije odustao.

Kada sam se porodila nijesam vjerovala koliko život može biti nepredvidljiv i kako čovjek može tako nisko pasti, pa opet ustati, dobiti krila i letjeti. Svjesna sam da ću jednog dana morati sve da ispričam djetetu i nadam se da će mi oprostiti. To sto sam prošla kroz postporođajnu depresiju ne čini me lošom majkom, ženom, ćerkom i sestrom.

Pokazala sam da su žene čudo prirode i da samo one mogu preživjeti ono od čega bi neko umro. Svjesna sam da ima ljudi koji će me osuđivati i reći da sam razmažena, bezobrazna i sebična. I ja sam sebe na početku osuđivala, ali sam na kraju shvatila: ,,Ne daj bože nikom da bude u mojoj koži”.

Veliku zahvalnost dugujem mom suprugu, svekrvi i majki. Bili su uz mene od prvog dana. Naravno tu su i moj psihijatar dr Rebić kojeg i dan danas posjećujem i sa kojim mogu da pričam o svemu.

Znam da ću neke stvari pamtiti vječno, ipak je to jače od mene, ali isto tako znam da ću uvijek biti uz dijete. Disaću za njega i voljeti ga dok sam živa. Trudiću se da mu svakog dana nadoknadim onu ljubav za koju je bio uskraćen na početku zbog hormonskih promjena kroz koje sam prolazila. Učiću ga da izraste u dobrog čovjeka i da vjeruje u PORODICU jer je to jedino mjesto gdje ljubav počinje i nikad se ne završava.

Nadam se da će nekom moje iskustvo pomoći. Zato molim sve žene da, ukoliko osjete neke promjene poslije porođaja, odmah zatraže pomoć. Vjerujte, nije sramota obratiti se psihijatru, piti terapiju ili osjećati se loše. Ukoliko žele mogu slobodno da me kontaktiraju putem Instagrama da im pružim riječi podrške i budem uz njih makar porukama. Nemojte se boriti sa tim pritiskom same i nemojte praviti grešku kao ja. Kad je najteže vjerujte, jer čuda se dešavaju.

Sada moj dječak puni godinu, a ja sa ponosom kažem da sam najsrećnija majka i žena na svijetu. Imam svoj dom i porodicu uz koju se uveče sklupčam i koja mi daje snagu da idem naprijed. I naravno postporođajna depresija me neće spriječiti da se opet ostvarim u ulozi majke. Žene smo i možemo baš sve!