Nijesu samo roditelji ti koji vrše pritisak na dijete već je cijeli sistem takav da roditelj brine za budućnost svog djeteta ukoliko ono nema viskok prosjek, smatra psihijatar Katarina Dodig Ćurković. Prema njenim riječima, prosjek 5.0 nije imperativ kojem treba težiti i jedini način na koji će se uspjeti u životu.

U razgovoru za tportal načelnica Zavoda za dječiju i adolescentnu psihijatriju osječkog KBC-a izv. prof. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković savjetuje kako se nositi s tim problemima, što je potrebno učenicima, ali i profesorima i roditeljima

Nije smak svijeta ako dijete dobije trojku u školi, započinje razgovor Dodig-Ćurković.

U lovu na što bolji prosjek na ovom odjeljenju se sve češće susreću s djecom s glavoboljama, bolovima u trbuhu, mučninom, neredovnim menstrualnim ciklusom, onom koja ne jedu ili jedu previše. Špic sezone je u vrijeme polaganja mature.

“Vrlo često roditelji se javljaju najprije pedijatru. Kad se isključi somatska priča, kolege prepoznaju da je ipak riječ o nekoj psihičkoj komponenti, pa kad se zagrebe ispod površine, otkrijete kako su u pozadini škola, nemogućnost svladavanja određenih jedinica, što se od njih očekuje, dijete neće moći da ima sve petice ili neće briljirati na maturi”, pojašnja ova doktorica.

Ona kaže da jako cijeni i poštuje rad, kao i prosjek 5,0, ali ističe da on nije imperativ kojem treba težiti i jedini način na koji će se uspjeti u životu.

“I četvorka je dobar uspjeh, kao i prosjek 3,6 ili neki drugi, ali na način da se završi škola s kojom nešto želiš raditi u životu”, kaže ona.

Kaže kako matura predugo traje. Učenici prethodno završavaju četvrti razred i ‘jure’ što bolje ocjene kako bi ostvarili što bolji rezultat u završnici.

“Polažu tone ispita, paralelno idu na brojne pripreme. Imaju matursku zabavu, biraju željeni fakultet, polažu šest predmeta na višem i nižem nivou. Ta djeca se jednostavno potroše”, opisuje situaciju u kojoj se nalaze učenici završnih razreda, ali i njihovi roditelji.

Prema njenim riječima, ne vrše samo roditelji pritisak na dijete.

“Cijeli je sistem tako koncipiran da roditelj misli: ‘a-ha, ako nema visok prosjek, što će onda raditi u životu?’. Imamo djecu koja su odlikaši i ne pristaju ni na šta manje od odličnog jer je to znak slabosti, neuspjeha. Postoje i druge ocjene koje je dobro dobiti. Nedovoljan, pa da naučiš da je i to ocjena koja te čeka u životu, ali i dvojka, trojka. Zbog jedne ocjene život ne gubi smisao”, upozorava psihijatar.

Ističe kako ima puno djece koja s lakoćom ostvaruju željeni prosjek 5,0. Objašnjava kako su ona u svemu odlična te su izuzetak na Gaussovoj krivoj.

“Postoje i djeca koja kasnije sazrijevaju, koja u nekim životnim fazama nešto vole više, nešto manje. Nijesmo svi u svemu savršeni, ali treba da dopustimo da i oni s drugim ocjenama, koje nijesu pet, ne ograničavamo u onome što u životu žele raditi”, sugeriše ona.

Smatra kako bi obrazovni sistem, ponajprije, trebalo da podstiče djecu na razmišljanje, a ne samo implementiranje gotovih činjenica.

“Taj mladi mozak najperspektivniji je u adolescenciji, poenta je stvoriti mlade ljudi koji će razmišljati, a ne one koji će detektovati činjenice s kojima ne znaju što treba da rade. Većina te djece, 15, 16 godina, kao i njihovi roditelji, ne znaju što bi željeli u životu, što je normalno. Pa sa 16 godina i ne znaju ko su. Traže se. Pokušavaju da stvore neke vršnjačke odnose, pozicioniraju se u društvu, razredu, porodici, a ako još idu u školu u kojoj ne ostvaruju uspjeh koji se od njih očekuje, onda se stvara negativna slika o samoj djeci”, objašnjava Dodig Ćurković.

Učenicima koji ‘jure’ prosjek preporučuje relaksaciju, odnosno da pronađu nešto što će ih opustiti.

“To je najljepše razdoblje života, od 14. do 19. godine, u kojem uživa tek mala većina jer su im sve stvari na ‘entu’ potenciju, od hormona, svađe s roditeljima, škole koja im ide na živce, očekivanja, fizičkog izgleda. Jako je važno da se negdje relaksiraju, ali ne kroz 540 slobodnih aktivnosti, dopunske časove…, nego da jednostavno odvoje vrijeme za šetnju, druženje, prijatelje, trening, koncert”, savjetuje ova psihijatrica učenicima.

Roditeljima kratko poručuje da svom djetetu prije svega budu roditelj.

”Imamo jednu novu generaciju roditelja koji se dosta miješaju u odnose s učiteljima, ocjene svoje djece, i koji vrlo često stvaraju pritisak uspoređujući ga s nekim od vršnjaka ili straha od neuspjeha. Dijete po završetku školovanja treba da nosi pozitivne uspomene, znanje koje će uključiti i koristiti u budućem životu. Imamo i hiperprodukciju odlikaša, djeca koja nemaju znanje koje bi bilo korisno ili vještine s kojima će biti dobra u nekom radnom procesu”, pojašnjava ona.

Važnim smatra da učenik, roditelji i učitelj budu na istoj strani.

“Imamo tri neprijateljske strane, a svi smo u istom košu i imamo zajednički cilj, progurati dijete kroz obrazovni sistem. Tako i učitelj koji je opterećen s nizom drugih problema, kao i malim prihodima, neka pokuša staviti u fokus učenika kao pojedinca, dijete. Iako nam to ne stoji u opisu posla, na Zavodu djecu često iznenadimo tortom za rođendan”, kaže Dodig Ćurković, napominjući kako ne treba da bidu ni psihijatri, ni psiholozi nego samo da upotrebe pedagoški pristup djetetu.