PIŠE: Marija Končar, defektolog

Posljednjih godina svjedoci smo sve većeg broja djece koja imaju različite smetnje u razvoju, a prvenstveno kada govorimo o razvojnim smetanjama to su govorno-jezički problemi i poremećaji pažnje. Zašto je to tako?

Svakako je niz različitih faktora koji utiču na rani razvoj svakog djeteta, od ličnih karakteristika i osobina, preko genetike do okruženja djeteta. Danas ću se zadržati na faktoru okruženja i kolika je moć ekrana kada govorimo o uticajima na rani razvoj.

Svjesna godine u kojoj živimo i da bi trebalo da se ide u korak sa tehnologijom, prije svega bih željela reći da ja nijesam njen protivnik, štaviše smatram da ona u mnogim slučajevima može biti korisna, ali jesam protivnik opšteprihvaćenog načina korišćenja – “Evo ti telefon i budi miran/na”.

Zašto to kažem?

Onog trenutka kada djetetu od 6 mjeseci ili pak godinu damo telefon da bi se umirilo, mi možda dobijamo par minuta mira, ali gubimo mnogo toga ukoliko to ponavljamo iznova i iznova.

Dijete koje nema vremensku kontrolu nad gledanjem sadržaja na telefonu, tabletu, računaru dobija jedan presimulišući sadržaj koji ga “opija” odnosno djetetov mozak dobija veliku količinu informacija koje ne može tom brzinom obraditi sa jedne strane, a sa druge strane luči se oksitocin (hormon hipofize) koji je odgovoran za zadovoljstvo. Pa tako usljed prevelike količine oksitocina svaki sljedeći put djetetu je potrebno još stimulusa da bi osjetilo “wow” efekat.

Isti taj “wow” efekat dijete dobije i kada uspije da složi slagalicu ili poređa kulu prvi put, ali ne u toj mjeri i onda takvo zadovoljstvo nije dovoljno, tijelu je potrebno još i dijete postaje nezainteresovano za igranje i igračke koje mu nudimo.

Što znači – Previše vremena pred ekranom -> Previše stimulusa -> Poremećena senzorna obrada.

Kada dijete postane nezaineresovano za igre i igračke ono je uskraćeno i za učenje, jer se dijete razvija stičući znanja i vještine istraživanjem i igranjem. Jednolično pomjeranje prsta po ekranu može djelovati zanimljivo, ali dugoročno gledano djetetu ne donosi ono što mu je potrebno.

Koje su posljedice prekomjernog gledanja u ekran?

• kašnjenje u razvoju govora,
• poremećaj pažnje,
• poremećaj ponašanja (npr. česti tantrumi koji traju duže vrijeme i nakon 5. godine),
• teže uspostavljanje socijalne interakcije,
• neodazivanje na ime,
• poremećaj senzorne integracije tj. senzorna disfunkcija (npr. dijete koje gleda u ekran dok jede, ne osjeća ukus i teksturu te hrane, jer je mozak zauzet nečim drugim),
• slabije razvijena motorika (i gruba i fina motorika),
• nezainteresovanost za okolinu.

Sve naborojano djeluje kao da sam pisala o znacima autizma, ali oni su slični kao i kada dijete u najvažnijem razvojnom periodu života (do 3 godine) provede uz ekran umjesto uz govor ljudi oko sebe, vršnjake, u igri, istražujući prirodu i svijet oko sebe.

Same posljedice ekranitisa se mogu vidjeti svuda oko nas, a po mom mišljenju baš zbog različitih uticaja iz okruženja razvojna mapa koja trenutno postoji kao vodič za praćenje djetetovih postignuća na razvojnom polju će vjerovatno za nekih 10-ak godina, ako ne i prije morati biti izmijenjena.

Šta uraditi?

Jednostavno dozirati!

Dijete do 12 mjeseci života ne bi trebalo da direktno bude izloženo ekranu bilo kog tipa, kasnije to može biti dozirano od 30 do 60 minuta do 3. godine, nakon treće i do 2 sata. S tim da ukupno vrijeme provedeno ispred ekrana ne bi trebalo da bude odjednom, a da vrijeme provedeno u igri, parku, dvorištu bude duplo veće.