Djeca na Balkanu provode više vremena na internetu, nego njihovi vršnjaci u državama Evropske unije, a i kad su na mreži, kojoj uglavnom pristupaju preko mobilnih telefona, i u većini slučajeva ne pokušavaju saznati i naučiti nešto novo nego troše vrijeme na druge načine. Uz sve to,  posebno zabrinjava, činjenica da djeca često komuniciraju preko interneta s nepoznatim osobama, pa čak i nerijetko pristaju na susrete uživo, što ostavlja prostora da postanu potencijalna žrtva sveprisutnijeg nasilja na internetu.

Takvi su podaci nastali kao rezultat posljednjih istraživanja sprovedenih na području Balkana, ali i EU, prema kojima djeca i mladi većinu svoga slobodnog vremena provode uz internet.

Iako idu u školu i imaju vannastavne aktivnosti, relevantna istraživanja su pokazala da preko tri četvrtine slobodnog vremena provode na internetu i takvo je stanje i u evropskim, ali i svim balkanskim državama. U državama EU djeca u prosjeku provode na internetu oko polovine slobodnog vremena, ali da je oko 40 procenata vremena provedenog na internetu u edukativne svrhe. Djeca u balkanskim državama, po tim istraživanjima, manje od četvrtine vremena provedenog na internetu koriste u cilju edukacije.

I mnogi od njih su žrtve nasilja na internetu, kao novijeg oblika maloljetničkog nasilja, koje se uprkos raznim programima prevencije širi preko društvenih mreža. Postoje brojni nazivi za ovaj oblik nasilja, kao što su nasilje preko interneta, virtuelno nasilje, a često se koristi i engleski termin cyberbullying.

Nasilje na internetu

Nasiljem na internetu smatra se svaki oblik nasilja koji podrazumijeva slanje neprimjerenih i uvredljivih tekstualnih, vizuelnih i audiovizuelnih poruka, a može uključivati prijetnje i druge oblike narušavanja privatnosti pojedinca. Za razliku od stvarnog fizičkog, nasilje na internetu može biti prisutno 24 sata dnevno, ima ga tamo gdje god se osoba nalazi, odnosno žrtva nasilja može biti uvijek dostupna svom nasilniku. Istraživanja su pokazala da iako se radi o zlostavljanju u virtualnom svijetu, žrtva i počinitelj međusobno se najčešće poznaju u stvarnom svijetu.

Dr Džesi Hronešova istraživač na Evropskom institutu i Londonska škola ekonomije i političkih nauka (engleski: The London School of Economics and Political Science) već duži niz godina vršila istraživanja na području Zapadnog Balkana. Ona misli da neki mlađi ljudi, koji se stvarno bave Internet tehnologijama, jesu svjesni da postoji rizik što se privatnosti tiče, međutim većina sigurno ne razumije kako bi trebalo da se štite kada su online i pogotovo kad koriste društvene mreže.

“Uvijek me čudi koliko ličnih i privatnih stvari mladi uopštenio dijele online – od privatnih slika do jako emotivnih priča o svom privatnom životu”, kaže ona.

Hronešov objašnjava da “donedavno nije postojala jasna svijest nigdje u Evropi o tome koliko informacija društvene mreže prenose i ko ima pristup njima.

Na primjer, samo lajkovanje nekih stranica na Fejsbuku već otkrije koje preference taj korisnik ima, a to se onda može koristiti ne samo za marketing nego takođe i za direktno targetiranje nekih opasnih lica.

Isto je jako bitno razumjeti, da svi imamo svoj digitalni trag, koji je prilično trajan (dok ne zatražite da se neke informacije zaštite). U svijetu se već koristi praksa da kada neko aplicira za posao, najprije kompanija istraži navedenu osobu online, odnosno šta sve mogu o toj osobi pronaći online.

“Iz tog razloga jako je bitno misliti na budućnost, s obzirom da postoji rizik, da prethodne online aktivnosti mogu uticati na mogućnosti zapošljavanja. Sve je veća potreba za edukacijom i informisanjem mladih ljudi, ali i roditelja i nastavnog osoblja, o tome kako koristiti internet sigurno. Digitalna medijska pismenost je postala ključni dio obrazovanja mladih ljudi”, naglašava Hroneš.

Medijska nepismenost omogućava teorije zavjere

Po mnogim stručnjacima, medijska pismenost se smatra jednim od najvažnijih oblika pismenosti u 21. vijeku, pa se zagovara stav da bi s medijskim obrazovanjem djece trebalo početi onog trenutka kada prvi put ostvare kontakt s medijskim sadržajima. Na taj način bi s lakše prevnentovalo nasilje na internetu, koje sve više postaje prepoznatljiv društveni problem.

Nezavisni istraživač i konsultant Misije OSCE-a u Srbiji, dr Boris Milanović smatra da je vrlo teško očekivati da medijska pismenost mladih bude na zavidnom nivou, jer kolektivno sami mediji nisu dovoljno odgovorni.

“Nedovoljno profesionalni mediji su stekli primat u odnosu na one kuće koje etično izvještavaju.“, tvrdi on. “Jako je teško odgovorno pristupati medijskim sadržajima kada ste stalno ‘bombardovani’ dezinformacijama”.

U dostupnim materijalima za obrazovanje se često pojavljuje termin „opasnosti na internetu“, ali se rijetko objašnjava šta to znači, na kakve se to specifične opasnosti misli.

Upravo o tim prikrivenim i javnosti nedovoljno poznatim opasnostima na internetu dr Hronešov navodi da osim nekog očiglednog sadržaja poput nasilja, šikaniranja online (cyberbullying), pedofilije i pornografije od predatora online (cyberpredators), koji onda traže žrtve offline, uticaja nekih radikalnijih političkih ideologija, manje je poznato da su mladi ljudi često žrtve različitih marketinških, kriminalnih i finansijskih prevara.

Svi želimo da vjerujemo da smo dobili neku nagradu ili da ako kliknemo na ovaj link, nešto osvajamo. Nažalost to su samo prevare i vi ste potencijalna žrtva. Ove se isto dešava putem ‘phishinga’, kad ljudi dobiju mejl, kojim se traže neki vaši lični podaci. Ponekad u tim mejlovima se nalaze malware koji mogu da preuzmu jako bitne informacije o vama, koje kasnije mogu završiti u rukama nekih kriminalnih organizacija.

Postoji određeni broj i slučajeva, kad su mladi ljudi bili ‘groomed’ online da se pridruže nekim radikalnim, nasilnim i zaista terorističkim organizacijama. Važno je naglasiti da većina uopšte i ne zna šta znači kada je neka osoba žrtva ‘groominga’, pa je potrebno pojasniti da je to pojam koji možemo opisati kao uspostavljanje odnosa povjerenja i emocionalne povezanosti između žrtve i (najčešće) nasilnika ili osobe putem komuniciranja online, a sve sa ciljem vrbovanja i koja želi da zloupotrijebi vaše povjerenje.

Povezanost s nasiljem

Povezanost nasilja u virtuelnom svijetu sa realnim u više slučajeva je dokazana, ali još nije naučno potvrđena direktna povezanost.

Milanoviću se čini da nema do sada istraživanja koja su ciljala i uspjela da potvrde jasnu uzročnu vezu, odnosno da nasilno ponašanje na internetu izaziva fizičko nasilje.

“Izučavanje pojedinca i društva na Internetu je još u razvoju, a i ovakva veza je izuzetno teška da se dokaže uopšteno. Masakr u Kristčurču na Novom Zelandu je primjer kako agresivnost u anonimnim online zajednicama se ovaploćuje i u fizičkom nasilju”, navodi on.

Nasilje na internetu je mnogo zastupljenije nego bilo koja istraživanja potvrđuju, jer većina mladih nije svjesna ili ne želi to tako okarakterisati, pa je od veliko značaja da se u borbu protiv nasilja na internetu uključe svi odgovorni akteri i na svim nivoima – od državnih institucija, škola, medija do roditelja. Potrebno je naglasiti da sastavni dio preventivnih aktivnosti treba da bude usmjeren na postulate sigurnog korištenja interneta, i da privatnost i sigurnost na internetu ne postaje privilegija, već prava koja svi štitimo, kako na individualnom nivou, tako i na grupnom.

Izvor: Al Jazeera Balkans