PIŠE: Jovana Kešanski, Luftika.rs

Upali smo u začarani krug i vrtimo se u njemu ko onaj lik iz crtanog što nije mogao da nađe izlaz. Na kraju odustao, podigao kraj puta mali kiosk i počeo sa prodajom vrućih viršli, jednako zalutalima. Sa senfom ili bez.

Milica Dabović sa masnicom na vratu i Milica Dabović, par dana kasnije, u crnom utegnutom kupaćem ovdje je glavna vijest. Njen bivši Šime gostuje u vrlo gledanoj emisiji, u udarnom terminu, priča opušteno o svemu. Čekamo da se i on skine i ponosno okači fotku na Instagram. Jer ako nisi na Instagramu tebe nema. Ne postojiš.

Već nedeljima zauzimaju prostor u medijima k’o da su pronašli lijek za rak. Ili kako da na primer guraš dalje, a imaš kredit u švajcarcima koji te steže ko omča oko vrata, oči ti već nabubrile od pritiska.

Pamet se k’o uvijek povukla u mišje rupe, da bi glupost kolo vodila. I ništa to nije novo, gluposti je vazda bilo, samo nije bilo društvenih mreža i ovoliko medija koji bi nam je svakodnevno otkrivali.

Čovjek može da je izbjegne, ali ako recimo ode da živi u šumu sa medvedima i izgubi signal. U suprotnom teško.

Sa svih strana, kud god glavu da okreneš, naslovnice sa Cecom, djecom, Sekom, Darom, Alekom, Vukom, mukom, nasilnicima, ubicama, polomio, odlomio, bacio, ukrao, prodao, pokrao. I tako u krug. Sa psovkama ili bez. Sa golim grudima, sa velikim zadnjicama, sa velikim ustima, sa ogromnom crnohroničnom i političkom predizbornom mukom. I glupošću koja preti da nas sve proguta na suvo.

A djeca samo upijaju.

Uče da je normalno skinuti se, jer ko se ovdje skine najviše prostora i pažnje dobija. Ako si obučen, ne vidiš se.

Uče da je normalno da budeš kriminalac, jer kriminalci šetaju slobodno i bez problema učestvuju u rijaliti programima, sa mogućnošću da 24 sata u kameru pričaju šta god im je na umu.

Uče da je ok da kradeš, jer ko krade ima, ko ne krade, za njega se moli preko novina.

Uče da ne treba da se školuju, jer ako se školuju moraće da beže iz Srbije ili podignu onaj kiosk s viršlama s početka priče, ali samo ako dobiju dozvole.

Uče da je normalno da se estetski deformišu, jer ko još mari za unutrašnju ljepotu.

Uče da žive na fejsbuku, jer biće da života van mreža nema.

Uče da na silu budu previjani i premazani, jer čuli su mamu i tatu kad su rekli: „Šta smo dobili od poštenja!“, a onda su i vidjeli kako pozajmljuju od komšije što se na kvarno obogatio da mogu da plate tati magnetnu rezonancu.

Djeca upijaju, i društvo ih ne štedi.

U moje vrijeme jedino što sam mogla da upijem iz okoline jeste natapirana Brena koja diže dugačku nogu iznad glave i veselo pjeva To, to, to je to, Žiku i Milana i Mišu, i neke super filmove sa mišićavim Žan Klodom, Majkl Daglasom, i pomahnitalom ajkulom koja se pojavljuje tek u zadnjoj sceni.

Mama me vodila na koncert Halida, i Vere Matović, dolazili pjevači u naše malo selo da pjevaju na maloj bini smještenoj iza zgrade Podunavlja. Sjećam se da je mama namazala kafeni ruž i kasnije sa komšinicom veselo igrala u kolu. I drugi su igrali u kolu. Mi djeca smo se vrtila za sebe. Svi su nekako bili lijepi i bezbrižni.

Mogla sam da upijem i svu euforiju oko pakovanja za odlazak na more, u Drvenik, preko sindikata tatine firme i nervozu tate koji se trudi da nas ubaci u prvu turu dok još Sunce nije jako.

I euforiju odlaska na seosku plažu na kojoj će nas pomodrele vaditi ko kučiće iz vode da bismo pojeli ‘leba i paštete, namazane preko maminog mokrog koljena. Nisu nas obilno mazali kremama sa faktorom plus hiljadu. Ako te premažu sa Ten sanom, Bog te veselio. Jogurt je rješavao stvari. Ako se posječeš, utrljaš u pijesak.

Mogla sam da upijem svu radost i ciku djece jer je deset kubika pijeska istrešeno pred zgradu koja se zida, pa sad možemo da se ko pomahnitali jurimo i gubimo sandale u njemu. I euforiju kad dobiješ pare da odeš u video klub da iznamiš jednu kasetu.

I sreću kad vršljaš među komšijama na mobi, pa još možeš da pomogneš, da pivo ili ciglu prineseš.

Mogla sam da upijem i posvećenost učitelja koji su se roditeljski trudili da nas nauče svemu bitnom. Da nas pohvale kad treba i prekore kad treba. Smjeste u magareću klupu ili hladni ćošak, za nauk. Za disciplinu.

Roditelji nikad nisu podizali ton na učitelje, učitelji su se poštovali. Ton su podizali na nas, dječurliju. I to kad god im se htjelo. Ako se glupiramo za stolom, ako se glupiramo na ulici, ako se glupiramo dok tata popodne spava, ako nećemo da jedemo boraniju, ako se igramo sa hranom u tanjiru, ako nećemo da spavamo u devet, ako nećemo odmah da uradimo domaći, ako dođemo kući zajapureni i znojavi, jer ko će više naprati blatnjave stvari, i što si znojav pio ladnu vodu.

Nisu se oni plašili nas, već mi njih. Njihova je bila poslednja, a ne naša. Mi smo drhtali pred njima, a ne oni pred nama.

Vremena su se promijenila. I ljudi su se promijenili. Promenila ih tehnologija. I nabujali mediji. I neki novi „primjese svega“ sistem. I nametnuti tempo. I to što ne znamo kako da uhvatimo korak sa njim.

I vazduh se promijenio. I voda. I zemlja.

I vrijednosti. I prioriteti.

I za tili čas smo se našli u krugu, izgubljeni, nemoćni, sluđeni i prilično svjesni da nije bajno, i da se neprekidno vrtimo, i da bismo napolje, ali da ne znamo gde je i šta je izlaz.