Za djecu predškolskog uzrasta igranje videoigara danas postaje sve važniji dio djetinjstva i igre. Videoigre su na neki način igračke i igralište digitalnog doba. Zbog toga zaslužuju više pažnje istraživača, vaspitača i nastavnika te kreatora javnih politika, stoji u finskom Priručniku o videoigrama za edukatore (Game Educators Handbook) u čijoj su izradi učestvovali brojni stručnjaci, gameri, dizajneri igara, edukatori i istraživači.

Priručnik je objavljen 2014. uz podršku finskog Ministarstva obrazovanja, a objavljivanje revidiranog međunarodnog izdanja na engleskom jeziku kofinansirala je Evropska unija. Namijenjen je roditeljima, školama, bibliotekama, organizacijama mladih i svima koji su u kontaktu s djecom, adolescentima ili odraslima koji igraju videoigre, a cilj mu je da pruži stručne informacije o igranju igara i svim fenomenima povezanim sa tim, utemljene na istraživanjima i iskustvu.

Mala djeca i videoigre

U poglavlju o igranju videoigara u predškolskoj dobi, navode se podaci prema kojima oko polovina djece u uzrastu do osam godina igra videoigre barem povremeno, a dječaci ranije počinju redovno igrati videoigre i puno su aktivniji gameri od djevojčica.

Evo još zanimljivih informacija, razmatranja i primjera iz tog poglavlja, koji mogu pomoći u razumijevanju zbog čega mala djeca toliko vole videoigre i kako one utiču na njih, kao i kako se to može iskoristiti na pozitivan način:

Djecu fascinira interaktivnost igara i to što mogu da imaju kontrolu, suočavanje s izazovima i radost zbog uspjeha (Ermi, Mäyrä & Heliö, 2005). Za mlađe generacije, interaktivnost znači biti u mogućnosti direktno uticati na medijski sadržaj i događaje, i dobiti povratnu informaciju na svoje akcije (Suoninen, 2004).

Bergström (1997) zaključuje da djeca vole računare i virtuelne svjetove jer im oni nude toliko mogućnosti za sve vrste aktivnosti. U svijetu virtuelne stvarnosti i kompjuterskih igrica oni se mogu igrati, eksperimentisati i putovati u druge dimenzije gdje ne važe prirodni zakoni i logika. Dječija mašta može se razmahati u svijetu kompjutera i taj svijet može biti inspiracija za nastavak igre izvan njega.

Igre namijenjene djeci mogu imati obrazovni aspekt, ali su uglavnom stvorene za zabavu (Fullerton, Swain & Hoffman, 2004). Iako igre imaju neke zajedničke osobine s učenjem, igranje je vrijedna aktivnost sama po sebi: igra se zbog samog igranja, obično bez razmišljanja o mogućim dobrobitima. Fantastični svjetovi u igrama djeci su posebno važni. Što više mogućnosti nudi igraču, to im se svijet igre više sviđa (Ermi, Mäyrä i Heliö, 2005).

Sposobnost razlikovanja igre i mašte od stvarnosti razvija se u vrlo ranoj dobi, i možda jedan od najvažnijih aspekata fiktivnog svijeta igara je, prema dječijim riječima, prilika da rade ono što ne mogu u stvarnom životu.

Djeca predškolskog uzrasta posebno su zainteresovana za korištenje medijskih platformi i sadržaja koji im omogućavaju druženje s članovima porodice ili prijateljima. Igre se igraju naizmjenično: dok jedna osoba igra, drugi sjede uz nju i daju joj savjete kako da riješi problem. U takvim situacijama faktor zabave je sekundaran u odnosu na zadovoljstvo i društveni aspekt (Suoninen, 2004). Djeca obično vide igranje videoigara kao zabavu ili zgodan hobi koji postaje osobito privlačan kad nemaju što drugo da rade (Ermi, Mäyrä i Heliö, 2005). U takvim situacijama videoigre mogu privremeno zamijeniti prijatelje, ali uobičajen stereotipni stav da je dijete koje samo igra videoigre marginalizovano, ne odgovara stvarnosti. Često se igre igraju zajedno s prijateljima, čak i igre za jednog igrača.

Dječija igra pod uticajem medija

Likovi junaka iz medija i igrica sveprisutni su na dječijim igralištima, a priče se kroz maštu dalje razvijaju u nove avanture (Salokoski, 2006). Dječije igrice inspirisane medijima usmjerene su na poznate programe, videoigre i izmišljene likove i kad se igraju, koriste nepromijenjene zaplete i situacije prikazane u medijima, ili stvaraju svoje adaptacije (Uusitalo, Vehmas i Kupiainen, 2011).

Uz igranje različitih uloga, važan dio dječijih igrica su i igračke i stvari povezane sa audiovizuelnim programima ili drugim medijskim sadržajima. Ruhala i Niinistö (2006) navode da igra inspirisana medijima nije odvojeni oblik igre, budući da djeca u svoje igre uključuju različite elemente iz svakodnevnog života, mašte i medija.

Prema Karimäki (2007), interaktivni mediji stvaraju nov, zanimljiv i privlačan prostor za igranje za djecu predškolske dobi i omogućavaju im da se igraju koristeći računar. Za djecu, igranje videoigara je oblik igre. Uređaj, isto kao igraonica s igračkama, djetetu može biti prostor za igranje. Različiti oblici igre uvijek su prisutni u dječijem životu i igra je povezana s drugim aktivnostima u svijetu djeteta i utiče na njega. Djeca mogu ugraditi igru ​​u gotovo sve, kad god osjećaju da se prirodno u to uklapa.

Kalliala (1999) ističe da sama videoigra ne mora toliko zainteresovati dijete i da, ako se odvija prema pravilima odraslih, može biti samo polazište za dječiju igru.

Videoigre u obrazovanju: Prijetnja ili prilika?

Sirpa Pennanen (2009), koja je proučavala igru inspirisanu medijima, kaže da vaspitači u dječijim vrtićima, takvu igru utemeljenu na televizijskim programima ili videoigrama, često smatraju neprikladnom ili uznemirujućom. Smatra se da je igra inspirisana medijima ponavljajuća, da ograničava dječiju maštu i da je štetna za dječiji razvoj. Ali, s gledišta djece, to je oblik igre koji zahtijeva društvene vještine i koji pruža priliku za istraživanje sopstvenih iskustava s medijima zajedno sa vršnjacima.

Svijet videoigara nudi razne privlačne mogućnosti za igranje pa bi vaspitači trebalo da uzmu u obzir mogućnost da djeca računar koriste kao oruđe za igru i da odu dalje od zaštite djeteta. Novi oblici medija uvijek su plašili vaspitače i učitelje, pa se i današnji razvoj informacione tehnologije, uključujući videoigre, često smatra prijetnjom. Međutim, za malu djecu mediji i igranje videoigara predstavljaju novo okruženje za igru. Oni s lakoćom time ovladavaju i kroz igru pretvaraju priče iz medija u svoje sopstvene. Videoigre bi zato trebalo shvatiti kao nešto što obogaćuje dječiji svijet i kulturu igranja. Možda bi odrasli trebalo da budu otvoreniji i spremiji uključiti se u te svjetove igre. Na taj način mogli bi shvatiti kako je ovaj oblik igre značajan i koje vrste iskustava nudi djeci (ili čak odraslima).

S obzirom na to da je igranje videoigara danas važan dio djetinjstva, važno je da roditelji i vaspitači u vrtićima razumiju virtuelni svijet u kojem djeca provode svoje vrijeme. Što se prije počne otvoreno razgovarati o igranju videoigara s malim djetetom, to je veća vjerovatnoća da može da se nastavi otvorena rasprava o tome kako dijete raste. Kada je odrasla osoba otvorena i zainteresovanim za videoigre, lakše je s djetetom razgovarati o sadržaju igre, priči i likovima, kao i pravilima i dogovorima oko igranja.

Atmosfera otvorene i pozitivne diskusije može podstaknuti mlađe dijete na razmišljanje o ograničenjima i pravilima, oznakama za uzrast, ili o tome šta treba da uradi ako se suoči s nečim zastrašujućim u igri.

Primjeri iz finskih vrtića

Situacija iz jednog dječijeg vrtića, opisana u priručniku, dobar je primjer kako djeca ponekad mogu da podučavaju svoje roditelje: Četvorogodišnjaci i petogodišnjaci često su razgovarali o igranju videoigara dok su se zajedno igrali i donosili videoigre u vrtić da ih pokažu svojim prijateljima. Nije im cilj bio da igraju te igre, nego da ih pokažu prijateljima i pričaju o sadržaju igara. Jednog dana zapitali su se šta znači broj na kutiji videoigre. Zajedno su zaključili da je to oznaka za uzrast. Zainteresovali su se za dobne oznake i zajedno promišljali zašto postoje takva ograničenja. Kasnije su neka od te djece pokrenula kod kuće sa svojim roditeljima priču o tome što znače te brojke i govorila im stvari poput “Ne bi trebalo da mi dopuštate da igram tu igru (s PEGI oznakom 7 ili 12) jer imam samo četiri godine.”

Pored toga što dijete videoigre može igrati samo, s braćom i sestrama, ili s prijateljima, zajedničko igranje može biti razonoda za cijelu porodicu. Djeca vole da igraju videoigre sa svojim roditeljima i zajedničko igranje roditeljima pruža priliku za upoznavanje nečega za šta je njihovo dijete zainteresovano, a možda to postane i zajednički hobi cijele porodice.

Sadržaji videoigara prisutni su u dječijoj igri na puno načina i to je način da odrasli dobiju uvid u svijet djeteta. U svijet videoigre mogu ući zajedno s djetetom i van stvarnog igranja na nekom uređaju i iskusiti teme iz videoigre u okruženju stvarnog života.

U jednoj vrtićkoj grupi određena igra bila je vrlo popularna neko vrijeme, posebno među dječacima. Svakodnevno se raspravljalo o igranju te igre, a likovi iz igre bili su stalno prisutni (na odjeći, u obliku igračaka i plišanaca). Jedan dječak predložio je da naprave verziju te igre u stvarnosti. Uz pomoć jednog vaspitača, grupa dječaka provela je nekoliko sedmica intenzivno radeći na svojoj vlastitoj društvenoj igri: izrađivali su ploču i likove, razvijali pravila i smišljali kako će se igra odvijati. Rad na toj igri podstaknuo je brojne diskusije o samoj igri, ali i igranju videoigara i medijskoj stvarnosti uopšteno.

Budući da je svijet videoigara prisutan u svakodnevnom životu djece, to zahtijeva pažnju i interes roditelja i vaspitača u vrtićima. Teme igara mogu se uključiti u svakodnevni život: umjesto sjedenja uz računar, sadržaj, likovi i drugi elementi igre mogu biti uključeni u svakodnevne situacije, igru, ili se mogu svjesno analizirati. Uključivanjem videoigara u svakodnevni život i stvarajući novi oblik medijske kulture zajedno s djetetom, može se razumjeti medijska stvarnost i analizirati na jedan novi način.

Cijeli priručnik na engleskom jeziku možete preuzeti ovdje

Izvor: Medijskapismenost.hr