PIŠE: Jelena Blagojev, NTC sistem učenja
Tema velikih i malih ekrana je direktno povezana sa preplavljenošću (pretjeranom stimulacijom) zbog koje smo naučeni da reagujemo samo na brze, sveprožimajuće informacije, i sve češće djeca imaju problem sa pažnjom, ali i mi odrasli, lako izgubimo tok misli, ili ne čujemo jedni druge.
U vaspitanju djece, tehnologija nam, ni kriva ni dužna, zadaje najviše problema. Vrlo često je razlog tome nedovoljna informisanost, ali i brz način života.
Sve češće se dešava da roditelji da bi na miru popili kafu, brzo umirili dijete ili „kupili“ slobodno vrijeme, pribjegavaju tehnologiji, međutim malo njih razmišlja da su i u tom trenutku model svom djetetu. Dijete uči kako da se nosi sa izazovima, nepredviđenim situacijama i kada date telefon djetetu, ili ga pustite da gleda crtani film kako biste mu preusmjerili pažnju, umirili ga ili okupirali, vi ga zapravo učite da je u redu pribjegavati lakšim rješenjima, a ne suočiti se sa situacijom i kreirati rješenje. Posledice nisu uvijek trenutne, nekada ni lako uočljive. Međutim, kada budete uvidjeli da vaše dijete ne umije da odreaguje u nepredviđenoj situaciji, da pribjegava bijegu umjesto rješavanju, zapitajte se kakav ste mu vi model bili tokom najranijeg perioda, a i danas.
Dijete dok jede treba da bude aktivni učesnik procesa ishrane, uključite dijete u proces pravljenja obroka (u skladu sa mogućnostima i uzrastom). Dozvolite djetetu da pokuša samo sebe da hrani, da spozna ulogu pribora, da bude svjesno ukusa hrane koju jede. Onog momenta kada je dijete nemirno pa pribjegavate tehnologiji kako biste ga animirali dok jede, vi zaobilazite važnu lekciju i učite dijete da u svakoj situaciji može da pribjegava jačoj stimulaciji i ignoriše stvarne potrebe i situacije.
U kafićima i restoranima nerijetko vidim roditelje sa djecom, a djecu sa telefonom ili tabletom u ruci/pred sobom. Na taj način roditelji obezbjeđuju mir i izbjegavaju potencijalno neprijatne situacije ako je dijete bučno, razigrano, znatiželjno. Sada se postavlja pitanje – kako će dijete naučiti da se ponaša na javnom mjestu? Potpuno je jasno da sa djecom nije uvijek lako zadovoljiti sve društvene norme i kodekse ponašanja. Ono što uvijek možete jeste da birate kafiće i restorane koji imaju kutke za djecu ili igrališta, u kojima djeca mogu da se opuste i igraju, ili da na ovakva mjesta idete sa prijateljima ili rodbinom koja isto tako imaju djecu, pa da i djeca imaju društvo tokom zajedničkog izlaska. A kada hrana dođe na sto, budite model vašem djetetu, ukažite mu na sve one korake koje prije i tokom jela treba da isprati, kako bi naučilo da se ponaša za stolom, u javnosti i da zadovolji svoje osnovne potrebe, kako za hranom tako i za pripadanjem. Da ne bude zabune, bonton je svakako važan, ali ono što je mnogo važnije je svijest vašeg deteta o hrani koju konzumira, važnosti hrane i njenoj nutritivnoj vrijednosti. Kada se koji obrok jede, šta jedan obrok podrazumijeva, kako bi tokom i za vreme perioda samostalnosti moglo na adekvatan način da brine i zadovolji ovu svoju (osnovnu) potrebu.
Pažnja. Možda posledice prekomjerne upotrebe tehnologije nećete videti odmah. Možda će se govor vašeg djeteta razvijati u skladu sa uzrastom. Možda će vaše dijete pojesti sve iz tanjira ili naučiti da imitira oglašavanje domaćih životinja, ali kako će vaše dijete reagovati na nove situacije, izazove koji se pred njega stave i na koji način će ostvarivati kontakt sa drugima i provoditi svoje slobodno vrijeme – ukazaće vam na izbore koje ste pravili od samog početka.
Susrijećem se sa djecom koja imaju puno igračaka, a ni sa jednom se zapravo ne igraju. Ili pred složenim zadatkom (koji je u skladu sa njihovim uzrastom) lako odustanu ili očekuju da druga osoba riješi zadatak, očekuju da ih odrasla osoba stalno animira ili pak ne znaju da započnu igru – ostvare prvi kontakt. Zašto, pitaju se odrasli. Zato što su navikli na jake podražaja koji animiraju cijelo njihovo biće, bez očekivanja i potrebne akcije. Zastanite na tren i zapitajte se, koliko i vi danas imate strpljenja da saslušate sagovornika, koje teme uspijevaju da vam zadrže pažnju, koliko često se vraćate čitajući knjigu na isti pasus jer su vam misli odlutale?
Kao mala, obožavala sam da sa tatom gledam crno-bijele filmove i filmove i serije koje danas zovemo „starima“. Danas mi isti ti filmovi i serije u isto vrijeme bude nostalgiju i „igranje“ u želucu. Zašto? Jer su mi spori, bez previše boje, zvučnih efekata, jednom riječju prjeterane stimulacije. Ipak imam tu sreću da prepoznam da se nešto promijenilo, da zastanem i zapitam se zašto je tako i šta ja mogu da uradim po tom pitanju. Djeca nemaju tu moć, jer zapravo jedino za šta znaju jeste sveprožimajuća, pretjerana stimulacija. I zato stalno žude za njom.
Ovdje je ključ u vašim rukama, uključite tehnologiju ali neka ona tada bude uživanje, korišćenje sa smislom, a ne navika. Organizujete zajedničko gledanje crtanog filma, nakon/za vrijeme kog ćete pričati o onome što ste vidjeli, doživjeli, šta vam se najviše svidjelo, šta vas je uplašilo, a šta iznenadilo. Pratite interesovanja djeteta i potražite sadržaje koji će djetetu omogućiti da produbi svoja interesovanja, spozna, nauči nešto novo. Na ovaj način ukazujete djetetu poštovanje prema njegovim potrebama, interesovanjima i pitanjima, ostvarujete kontakt sa njim i kreativno koristite zajedničko slobodno vrijeme.
Upoznaćete bolje svoje dijete i moći ćete da odgovorite na sve njegove potrebe, što će vam omogućiti, da umjesto korišćenja tehnologije, kreirate slobodno vrijeme sa vašim djetetom, da podstičete, kako potencijale djeteta tako i vaše potencijale, kao roditelja. Razgovorom, zajedničkim kreiranjem i realizovanjem ideja, vi ćete nesvjesno podsticati dječiju kreativnost, pažnju i koncentraciju. A vremenom ćete uvidjeti da ono čemu ga vi učite dijete plasira na nove situacije, pa će umjesto da upali TV kada mu dođu drugari, pokazati drugarima čega mogu zajedno da se igraju, šta mogu zajedno da kreiraju. A čak i kada zajedno budu gledali neki crtani film, tokom ili nakon gledanja će imati osjećaj da su sa osobom pored sebe podijeli svoj doživljaj, naučiće da saslušaju drugu osobu i da odgledano na pravi način dalje plasiraju.
Kada je dijete naučeno da život posmatra kroz ekran, može doći i do „smanjenja“ perifernog vida, oko na isti način primjećuje stimuluse i teže razaznaje one koji nisu u velikom kontrastu, ili koji nisu prenaglašeni. Gubi mogućnost uvida van ponuđenog materijala i samim tim se teže snalazi u novim, svakodnevnim i ne tako stimulativnim sredinama.
Puno toga je rečeno, u nekim redovima ćete se prepoznati, ili ćete prepoznati neku vama blisku osobu. Ono što je mnogo važnije od toga da li ste u nečemu griješili ili pretjerivali, jeste šta ćete uraditi kada to prepoznate? Svaku situaciju možemo da preokrenemo i da iz nje naučimo, i mi i naša djeca. Osvijestite trenutak, važnost vaše uloge kao roditelja i modela svojoj djeci i razmislite prije kreiranja zajedničkog vremena. U tome vam uvijek može pomoći pitanje „Zašto sada ovo radim?“
