PIŠE: Tomislav Ramljak, predsjednik udruženja Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, Zagreb
Prije nekoliko dana, u razgovoru sa svojom 14-godišnjom kćerkom, pokazala mi je Instagram, Snapchat i slične alate. I dalje mi nije bilo jasno zašto koristiti neke od tih aplikacija i koja im je svrha, a na moje pitanje dobio sam odgovor: ”Ti to ne razumiješ”.
U tom trenutku vratio sam se u svoje djetinjstvo, bila je sredina osamdesetih, sjedio sam ispred ogromnog TV-a (za sve mlađe čitaoce članka pod tim mislim teškog nekoliko desetina kilograma, a ne velikog ekrana) na kojem je bio spojen moj prvi računar ZX Spectrum. Da se razumijemo, u to vrijeme kod kuće vodila se poprilična rasprava da li da se kupi taj računarili “veš mašina”, u kojoj je tata pobijedio rekavši da je to budućnost. I danas sam mu zahvalan što je branio svoj stav i kontrirao mami koja se žalila na rad stare vešmašine koja je za vrijeme centrifuge skakala malo manje od prosječnog košarkaša.
Jednog dana dok sam programirao u BASICU-u (tadašnjem modernom programskom jeziku) i hipnotizirano sjedio ispred ekrana, u moju sobu ušao je otac i pitao me što to radim da toliko sjedim ispred TV-a. Sa manjkom volje za objašnjavanjem važno sam mu rekao ”Jako je komplikovano, ne razumiješ ti to”.
Kako bi se reklo 1:0 za novu generaciju, a od neki dan vjerujem da je rezultat 1:1. Iskreno tatu je više zanimalo kada će doći na red da gleda TV, nego što što ga je interesovalo to što radim, ali bitno je da je na kraju rekao: ”Dobro je što te to zanima, samo pazi na oči, ne trebaš da buljiš to toliko”. Nažalost tata, buljim zadnjih trideset godina.
Poenta dijeljenja ove priče je da kao prosječni roditelji ne moramo uhvatiti korak sa novim tehnologijama, aplikacijama, ni uređajima. Treba samo biti ono što najbolje znamo, trebamo biti roditelj koji gradi odnos sa djetetom.
Kroz moj dugogodišnji staž u radu na zaštiti djece jedno se nikada nije promijenilo – ako se dijete koje je imalo kvalitetan odnos pun povjerenja u svoje roditelje ikada našlo u problemu i povjerilo se roditelju, ta priča je uvijek imala sretan kraj, dok nažalost mnoge druge nisu. Grozno je kada se otkriju slučajevi vršnjačkog nasilja ili puno goreg zlostavljanja djece na internetu i kada tek na kraju roditelj sazna kroz što je dijete prolazilo. Malo je vjerovatno da roditelj ne primjećuje promjene u ponašanju kod svog djeteta, promjene kao što su povučenost, uplašenost, nervoza, ako ga dovoljno poznaje.
Međutim, koliko zaista poznajemo i u današnjim vremenima obraćamo pažnju na svoju djecu? Vrlo često sve ostalo ima prioritet osim njih i njihov uzrast uzimamo zdravo za gotovo, zanemarujući činjenicu da smo i sami nekada bili njima slični, doduše u nekim drugim okolnostima, kada je prijatelj značio puno više od slike na ekranu.
Danas mogu sa sigurnošću reći da tehnička zaštita koristi roditeljima sa onom mlađom djecom koja prvi put ulaze u svijet interneta, s obzirom na to da ih internet stranice mogu odvući na neki neprimjereni sadržaj, ali kod onih malo starijih (pod tim mislim na djecu od devet godina pa na više), samo edukacija i povjerenje u roditelje može biti od pomoći.
Budimo iskreni i zapitajmo se, koliko je vremena prošlo od kada smo zadnji put proveli kvalitetno vrijeme sa svojom djecom? Kada smo posljednji put ostavili tehnologiju u drugoj sobi i zabavljali se s njima uz neke društvene igre i uživali u svakom minutu njihovog djetinjstva, koji nećemo moći vratiti, a nekad bi upravo to htjeli. Pokažimo djeci da smo tu bez obzira na sve, da su sigurni da istražuju svijet i neke nove stvari, a da smo mi tu raširenih ruku da ih dočekamo kada stvari izmaknu kontroli. Roditelji ne treba da razumiju nove aplikacije, nove uređaje, novu tehnologiju, mi razumijemo život jer smo ga iskusili puno više nego oni.
Izvor: Medijska pismenost
