PIŠE: Marija Končar, defektolog

S vremena na vrijeme dobijem pitanje kako nešto riješiti na brzinu, a da sad ne bih dužila o tome zašto to ne može samo ću napisati narodnu izreku – “Što je brzo, to je i kuso”. Čarobno rješenje naravno da ne postoji.

I kod obične prehlade ne postoji neka čarobna riječ koja će riješiti da nam spadne temperatura ili da prestanemo da kijamo, ali postoje ti neki koraci koji dovode do toga da se naši, nazovimo ih problemi, riješe.

Tema predavanja na kom sam bila je Kako komunikacijom oblikovati snažan mozak djeteta. Irena je mama djevojčice sa smetnjama u razvoju i već dugo godina se bavi istraživanjem kako da utičemo na razvoj dječijeg mozga kroz komunikaciju i samo predavanje mi je dalo neke nove odgovore na pitanje KAKO, ali i još jednu potvrdu da  stvarno nema magičnog, brzog rješenja, već je sve stvar iskustva, ponavljanja i komunikacije.

Prva informacija koju želim da podijelim jeste da je mozak organ koji je još nepotpuno razvijen kada se dijete rodi, a njegov razvoj se završava u 25. godini (a po novijim istraživanjima kažu u 29. godini) što znači da kada mi očekujemo od jednog trogodišnjeg djeteta da nas sve razumije kada smo sve lijepo objasnili nije realno i sa tim bih se u potpunosti složila. Ovo naravno ne znači da ćemo mi prestati da komuniciramo sa djetetom i da ga smatramo nedoraslim bićem, već znači da je upravo ta komunikacija ključ i upravo ona je čarobno rješenje koje moramo da praktikujemo iznova i iznova.

Komunikacija sa djetetom počinje već u 6. nedjelji intrauterinog razvoja, a to je vrijeme kada počinje da se razvija djetetov mozak, a u prve tri godine života djeteta akcenat bi trebalo da bude ne na razvoju kognitivnih vještina, već na emocionalnog integraciji. Emocionalna integracija stvara povezanost djeteta i odrasle osobe, a dodir koža na kožu je ono što je u prvim godinama jako važno. Ne dešava se bez razloga da kada je dijete uznemireno da je upravo naš zagrljaj taj koji će ga umiriti.

Dijete rečenicu “Smiri se” ne razumije, ali zagrljaj razumije jer se tada smiruju centri u mozgu koji su odgovorni za to bučno ponašanje. Kako je djetetov mozak nedovoljno razvijen mi smo ti koji će pomoći da se sinapse (spojnice između neurona) razviju i da se povežu tako da dijete razumije određene relacije i odnose, a savršena rečenica koja opisuje ovo (hvala Irena) jeste – Djetetov mozak raste svaki put kada razgovaramo sa njim.

Poenta komunikacije jeste da dijete osjeti da ga razumijemo, čujemo i cijenimo.

Na predavanju je predstavljeno pet modela komunikacije, ali ja ću se zadržati na prvom koji je po meni možda i najvažniji kada pričamo o djeci, pogotovo djeci mlađeg uzrasta, a to je model povezivanja.

Model povezivanja podrazumijeva upravo razgovor i odmah ću navesti jedan primjer:

Dijete viče jer je iz nekog razloga uzmnemireno.

Iz navedenog primjera već možemo da vidimo da ovaj model komunikacije podrazumijeva imenovanje emocija, koje podrazumeva:

1. Uviđanje djetetovih emocija (koje ne mora da bude uvek ljutnja, isto primenjujemo i za sreću, tugu, bijes, …),
2. Prepoznavanje emocija,
3. Imenovanje emocija,
4. Poštovanje djetetovih osjećanja.

Stavku pod brojem 3 i 4 često znamo da zanemarimo tj. da previdimo činjenicu da dijete nema dovoljno razvijene strukture mozga da bi u svakom trenutku moglo da razmisli o svom ponašanju i samo da se smiri i zbog toga ta rečenica “Smiri se!” nema visok procenat uspjeha. I upravo tada na scenu stupa razgovor – imenovanje emocije koju dijetete osjeća i poštovanje tih emocija, da ono smije da se osjeća tužno ili ljuto ili srećno, kao što i mi smijemo da osjetimo sve to. Kada imenujemo djetetovu emociju ono dobija informaciju da ga razumijemo i onda je na nama da uđemo u ulogu djeteta i da percipiramo situaciju iz njegove perspektive –  da mu pružimo iskustvo i objasnimo šta se to u stvari desilo. Ali tu se ne rješava sve, nije dovoljno imenovati već i o tome razgovarati, tada možemo navesti primjer kada smo se mi kao mali tako osjećali i šta se tada odigralo i kada smo se osjetili bolje.

Djetetu je potrebno iskustvo kako bi moglo da obradi određene situacije iz života koje mu se dešavaju, jer dijete uzrasta od dvije godine ne možemo da kažemo da je imalo dovoljno iskustva koje će mu pomoći kada se frustrira zato što ne može nešto da dobije u tom trenutku. I tu je važno ponavljanje, gdje ćemo na svaku novu situaciju za dijete cio ovaj model komunikacije primjenjivati iznova.

Ovaj tekst ću završiti sa rečenicom: “Mi smo ti koji su zaduženi da kroz razgovor i priču dijete razumije i prihvati svoja osjećanja”.