PIŠE: Brano Mandić, Vijesti

Pišem uvijek i samo iz emocije i prava je igra slučaja da su se neki moji tekstovi čitali kao političke analize, ili društveno korisni eseji. Pišem samo iz srca i čiste unutrašnje potrebe da eksplodiram, potrebe koja me prati od ranih dana.

Ta eksplozija nikako da dođe u punoj mjeri, život sam usmjerio da opslužuje moje pisanje čijim rezultatom nikad nisam bio zadovoljan. Tako sam formirao jedan besmisleni način razmišljanja koji me udaljio od mnogih lijepih rutina i navike da život gledam sa pozitivne strane.

Zato je vijest da je moje dijete zdravo neuhvatljiva, kao što je bila vijest da je Selena bolesna. Navikao sam da je bolesna, kao što sam bio navikao da je zdrava. Svi krupni tektonski pokreti koje sudbina spremi čovjeku mislim da meni nisu sagledivi. Ukipim se kao raspjevana žaba iz crtanog filma i godinu i po nemam pravu misao. To je zato što pišem iz srca, a srcu je previše, i čeka ga puno napora da se oporavi.

Nije ovo kukanje u nevakat, nije ovo uzurpacija javnog prostora, Selena Mandić postala je društveni simbol i o njenom slučaju sociolozi pišu teze, vjerovatno će i doktori uskoro, pa može valjda i najponosniji otac na svijetu. Ovo je samo jedno intimno priznanje, da čovjek nekad prosto ne može da shvati šta se dešava.

Je li ti se ikad desilo da gledaš kako dijete prima injekciju i neće da zaplače, jer vjeruje roditeljima da je to dobro? Meni je ta scena srušila život i ponovo ga podigla, ja tek ustajem iz nemoći i gledam divne oči moje ćerke.

Selena je čisti život i ona grabi naprijed, narednih godina ona će vući kola baš kao do sad. Ovo nije roditeljsko pretjerivanje, ovo nije prazna hvala, neka djeca su prosto takva. Selena je glava porodice. Naučno se može dokazati dinamit pogledom u oči djeteta oboljelog od raka, jer to su životne buktinje koje žderu bolest, za razliku od odraslog koji se tako često preda prije početka borbe.

Nekoliko godina neće biti mira, opasnost nije prošla, devet kontrola, devet strašnih čekanja u bolničkim hodnicima, ali ja vjerujem, kao što je Ingmar Bergman vjerovao da boga treba doživjeti kao unutrašnje iskustvo ljudskog roda, ne zamjerite mi, ja vjerujem u Selenu, jer sam joj svjedočio, vidio sam ono što vi niste i siguran sam da je tu sva tajna i istina.

Pišem iz srca i zato je ovo što pišem istina, neki književnik će se podsmijehnuti toj narodnjačkoj frazi „pišeš iz srca“, ali baš me briga za nekog književnika, sve što je napisano ne pripada mom životu dok se molim česmi, stolu, bajam, samo da moje dijete preživi, da sva djeca sa onkologije ovog časa ozdrave.

Moja porodica je dobila svu pomoć, i ja danas osjećam radost koja prelazi okean. Ali moram reći da otpuštam svaku nadu da će stvari krenuti na bolje u društvu koje zapostavlja djecu, i njihovo dobro ne postavi kao sistemski cilj. Nije na dobrom putu društvo sa siromašnim dječjim bolnicama i nesrećnim ljekarima bez vjere u sebe.

Moje je da upravo u ovom trenutku kažem, uđite u dječje bolnice! Građani su poslali tu poruku kad su pomogli Seleni. Govorim to dok gledam čudesni nalaz da je moja ćerka zdrava i da će u septembru krenuti u vrtić.

Zašto jedan veliki talas dobrote poput onog koji je pomogao Seleni, ne bi bio u stanju da porodi produženo dejstvo, da izliječi društvo i učini ljude konačno dostojnim velike moći koju posjeduju?

Danas imam pravo da budem optimista i pozovem roditelje da pogledaju svoju djecu, i proslave njihovo fantastično postojanje. Da se suzdrže odvratnosti kojima svakodnevno zagađuju vlastite živote. Uzimam za sebe to pravo, i ne bojim se. Nije me briga za politiku, profesiju, jer Selena me gleda dok ovo pišem. Osjećam zahvalnost i snagu, znam šta je važno, spreman sam.