PIŠE: Jelena Blagojev, NTC sistem učenja

Tokom mog odrastanja, imala sam tu privilegiju da crtani film nije bio nešto što se podrazumijeva, jedan se prikazivao prije odlaska u vrtić, a uveče smo svi jedva čekali program „Laku noć deco“, koji je zaista to i nudio, uživanje u lutkarskoj predstavi i zatim spremanje za spavanje. Vremenom se program usložnjavao, pa su tu bili i „Fazoni i fore“, „Neven“, „Lutkomendija“, „Muzički tobogan“, „S one strane duge“… i sve su to bili programi koje smo očekivali sa nestrpljenjem, čekajući dan i termin u kom se prikazuju. Slobodno vrijeme smo spram uzrasta i mesta stanovanja provodili sa drugarima, braćom i sestrama ili sami u svojoj mašti, praveći čarolije zaista od „štapa i kanapa“. Vremenom je tehnologija napredovala, i zaista sam zahvalna stručnjacima koji nam danas omogućavaju da budemo svjedoci napretka i korisnici svih pogodnosti koje nam internet, smart telefoni, veliki i mali ekrani pružaju. Međutim, ovdje se postavlja pitanje, da li mi koristimo novu tehnologiju da bismo napredovali, da li uviđamo njenu pravu primjenu ili nam ona služi da idemo linijom manjeg otpora, da joj pribjegavamo jer nam omogućava da izbjegnemo suočavanje sa samima sobom, sa izazovima koji se pred nas stave i sa ulogama koje smo sami izabrali.

Nerijetko se postavi pitanje kada je pravo vrijeme za crtane filmove, za igrice i tablete. Rećiću vam jednu veliku istinu – nije važan uzrast, važan je razlog zbog kog nešto radimo.

Pa krenimo iz početka. Pokušajte da se prisjetite kako ste prvi put spoznali list, kako ste vidjeli balon i kako je izgledalo kada ste ga dotakli, kako je izgledao vaš prvi šut lopte i spoznaja da možete nešto da dohvatite. Uglavnom se ovakvih trenutaka ne sjećamo, a danas nam se oni podrazumijevaju. Naša djeca sa druge strane spoznaju svijet ispočetka, vidjevši prvi put svoje prste i njihovu namjenu, vidjevši vas i osjetivši vaš zagrljaj i spoznajući emocije kao rezultat svojih potreba i vaših odgovora na te potrebe. Ovo je zaista čudesno, imamo priliku da svjedočimo kako to izgleda kada neko prvi put osjeti vodu, dotakne travu, proba limun ili osjeti dodir druge osobe. Sve su ovo važni aspekti razvoja, emocionalne inteligencije, praktične inteligencije, socijalnih uloga, komunikacije i govora, senzorne integracije, spoznaje sebe. Mi svjesno ili nesvjesno utičemo na ove spoznaje djeteta, pitanje je samo u kojoj mjeri želimo da budemo i odgovorni za posljedice koje mogu da uslijede.

Danas se roditelji boje da ukidanjem tehnologije na najranijem uzrastu utiču na tehnološko opismenjavanje svog djeteta, da ga izopštavaju iz društva, a sa druge strane strah od posledica korišćenja tehnologije iskače kao podsjetnik sa svih strana. Kako ćete znati koji put da odaberete, reći će vam odgovor na jedno pitanje „Zašto sada ovo radim?“

Fascinantna je pojava da će dijete sjedjeti ispred ekrana i nepomično upijati, i ova pojava može da traje satima. Isto kao i kada se mi zagledamo u seriju, pretražujemo internet ili društvene mreže. Zašto dijete voli da gleda sadržaje poput crtanih filmova, reklama ili spotova? Zato što se slika brzo mijenja, melodija i tekst (pogotovo kada je engleski sadržaj u pitanju) su brzi i veseli, boje su jake i stimulativne i sveprožimajuće, opijajuće. Dijete ništa ne mora da radi osim da sjedi i upija, nema akcije i ne očekuje se nikakva reakcija. Zato se i pribjegava ovoj vrsti zabave jer znate da će dijete biti mirno, dobro i tamo gdje ste ga ostavili. Samo je pitanje da li je to ono što dijete od par mjeseci ili godina i treba razvojno da bude? Na ovaj način izostaje prava stimulacija, koju uzrokuje akcija – u kontaktu sa stvarnim objektima, životinjama, osobama i situacijama. Govor se stimuliše pasivno, pa nerijetko imamo djecu kod koje izostaje razumijevanje osnovnih naloga i maternjeg jezika, ali pasivno reprodukuju npr. engleski jezik jer im se on plasira.

Jednom prilikom su mi se obratili roditelji djeteta od 16 mjeseci, uplašeni da njihovo dijete zaostaje u razvoju. Ovo dijete je zaista kasnilo za svojim uzrastom u svim aspektima razvoja – od govora, preko kognitivnog razvoja do motoričkih vještina. Zašto? Postoji cio niz razloga, zasigurno, ukidanjem jednog od njih „dobili“ smo dijete koje počinje da brblja, da reaguje na nalog i da spoznaje svijet oko sebe. Ovo dijete je od najranijeg uzrasta bilo izloženo dječijem kanalu i televizija je bila jedini izvor stimulacije. Ukidanjem televizije na najranijem uzrastu dijete je počelo da komunicira, počelo da je istražuje svoj govorni aparat, da spoznaje svijet oko sebe, stvarne objekte i stvarne situacije.

Najbolji način da stimulišemo razvoj govora i podstičemo komunikaciju jeste da u njoj sami učestvujemo. Pričajte sa vašom djecom, sa vašim bebama od trena kada su začete, objašnjavajte vašoj djeci svaki korak, emociju, problem, budite aktivni učesnik u odrastanju vašeg djeteta, spremni da date podršku ili objašnjenje onda kada je to potrebno, umjesto da plasirate već pripremljen sadržaj i koristite instant rješenja.

Da li djeca treba da slušaju pesmice? – Naravno, puštajte djeci pjesmice i u isto vrijeme vi pjevajte sa njima, plešite ili stvarajte. Kada dijete kreira samo ili uz vašu pomoć pokrete, umjesto da reprodukuje ono što vidi na ekranu dijete spoznaje svoje tijelo, pokret i svijet u odnosu na sebe. Onog momenta kada dijete prati video uz melodiju, fokus se stavlja na vizuelnu percepciju, što djetetu otežava praćenje zvuka, teksta ili vaših naloga, i opet dolazimo do pasivnog učešća. Učeći dijete da uz melodiju kreira pokret ili odgovara na zadatu temu preko crteža ili nekog drugog sredstva, dijete vježba i pažnju, koncentraciju i fokus. Dijete treba da bude izloženo svim stimulusima, samo je pitanje na koji način i u kojoj mjeri.

Igra. Djetetu je često dosadno jer je naviklo na jaku stimulaciju, na to da je pasivni učesnik zabave, jer je od najranijeg uzrasta bilo izloženo crtanim filmovima, brzim slikama i sveprožimajućom muzikom ili pak stalnim animiranjem od strane odraslih. Kada to izostane dijete ne zna kako da koristi svoje okruženje, svoje vrijeme i svoje mogućnosti u svrhu zadovoljenja neke potrebe. Vapi za stimulacijom, a sve što mu se nudi nije dovoljno jako i zahtijeva od njega dodatnu akciju. Tada djeci postaje dosadno. Tada se javljaju otpor i frustracija, jer se od njih očekuje da budu kreativni, da spoznaju okruženje, a oni jedino što znaju i prepoznaju je ekran.

Zato od najranijeg uzrasta pustite dijete da istražuje svoje okruženje, svoje igračke, knjige i svoje tijelo, ukažite mu poštovanje prilikom kreiranja sopstvene igre i podarite mu vrijeme da nauči i spozna nepregledne mogućnosti koje kreira.

Tema tehnologije, i načina na koji joj mi nalazimo namjenu nadmašuje kapacitete jednog teksta, tako da uskoro možete da očekujete nastavak. Ovom prilikom bih željela samo da istaknem da će vaša djeca neminovno biti tehnološki opismenjena, koristiće sve prednosti interneta i društvenih mreža, postavite sebi samo pitanje da li želite da vam se vaše dijete obrati kada mu treba pomoć, pojašnjenje i podrška ili želite da instant rješenja traži od drugih?