Za potrebe publikacije Procedure u Razvoju i izazovi samohranog roditeljstva, tekst je pripremila Dijana Popović Gavranović, socijalna radnica i porodični psihoterapeut.

Iskustvo govori da djeca čiji su roditelji razvedeni ubrajaju oba roditelja u članove svoje porodice i da je to često veoma iznenađujuće saznanje za njihove roditelje.

Mnoga djeca povrate privrženost sa oba roditelja tek nakon okončanja neuspješnog roditeljskog braka, kada se partnerski problemi razriješe (prestanu svađe, emocije se smire). Tek tada njihovi roditelji povrate sposobnost da se na pravi način bave djecom, počnu više da pregovaraju i dogovaraju se o vršenju roditeljskog prava, da dijele roditeljske obaveze i time ispoljavaju istinsku brigu za djetetov razvoj i dobrobit. Tako razvod postaje promišljena dozvola za okončanje nezadovoljavajućeg braka, ali i za nastavak, uspostavljanje i trajanje kvalitetnih porodičnih veza.

Razvedeni roditelji imaju zadatak da redefinišu odnos između djeteta i roditelja i odnos između roditelja jer ti odnosi ostaju i nakon razvoda. To se odnosi na:

• izlaženje na kraj sa tugom zbog višestrukih gubitaka, bolnim pitanjima i krizama identiteta i uloga, koje dovode u pitanje doživljaj sopstvene uspješnosti;
• odvajanje partnerske od roditeljske uloge;
• dogovor o novim pravilima u odnosima i ponašanju između roditelja (prijateljski ili formalan ili kooperativan odnos, nasuprot distanciranju i konfliktu);
• dogovor o granicama bliskosti i moći između roditelja, roditelja i djece;
• dogovor o disciplinovanju djece; dogovor o vremenu koje će dijete provoditi sa roditeljima;
• dogovor o odnosima sa djetetom (zadržavanje topline i autoriteta);
• dogovor o iskazivanju ljubavi između djece i svakog roditelja (omogućiti djetetu da voli i bude lojalno mami i tati koji se više ne vole);
• dogovor o uključenosti drugih važnih osoba (rođaka, prijatelja) u život djece;
• dogovor o novoj realnosti – sklapanje novog braka roditelja, kada treba ponovo redefinisati porodične odnose.

Nakon razvoda, neke se porodice ponovo stabilizuju u takozvanim porodicama sa jednim roditeljem, a neki razvedeni partneri stabilizuju se u novom partnerskom odnosu. Svako pronalazi svoj put da se izvuče iz neuspjelog braka i da se ponovo poveže sa svojim snagama, sposobnostima, očekivanjima i nadama. Neko nakon razvoda traži bliskost i podršku kod svojih roditelja pa se razvijaju novi aspekti porodičnog života, odnosi i uloge u srodničkim porodicama. Neko bliskost i podršku pronalazi kod novog partnera, neko kod prijatelja.

Različite teškoće mogu pratiti porodice sa jednim roditeljem. Treba organizovati porodični život i izdržavanje porodice, brigu o djeci, radne obaveze, pomoć u domaćinstvu. Vršenje roditeljskog prava u jednoroditeljskim porodicama je stresnije od roditeljstva u paru. Roditelj se sam susrijeće sa teškoćama i problemima koji nailaze ili se uvećavaju, a odnose se najčešće za finansije, ali i na povećeni umor, brigu, nekada i usamljenost i nezadovoljstvo, jer je veoma zahtjevno sam vaspitavati djecu i sam stvarati dobre životne uslove za djecu i za sebe.

Dugotrajni umor može rezultirati nervozom i drugim neželjenim posljedicama ako se s nekim ne podijeli teret. Svima je potreban predah od roditeljskih obaveza pa jednoroditeljska porodica ako nema oslonac u „drugom“ roditelju koji je izašao iz partnerske zajednice, može razvijati uzajamnu pomoć i podršku sa prijateljima, komšijama, srodnicima, drugim jednoroditeljskim porodicama i/ili službama za pomoć, bilo u dobijanju materijalne pomoći ili informacija, podrške, savjeta ili u ostvarivanju nekih prava. Na taj način može se dobiti nepohodni lični prostor, pomoć u roditeljstvu i održati uspjeh, ljepota i radost roditeljstva, poboljšati kvalitet života roditelja i djeteta.

Roditelj koji nakon razvoda nastavlja život sam, može se osjećati izolovan od djece i biti veoma zabrinut da se djeca ne distanciraju od njega, da ne „izgubi“ djecu. Takođe, život bez djece može pojačati doživljaj povrijeđenosti, tuge, krivice zbog gubitka doma.

Prije upuštanja u novi brak potrebno je odgovarajuće vrijeme da se prožive emocionalni gubici, da se tuguje, razmišlja o braku, partnerskom odnosu, ličnim promjenama, načinu upuštanja u novu vezu. Novi brak je nakada promišljeni izbor, proizvod prorađenih emocionalnih procesa razvoda i stečenih novih sposobnosti razumijevanja sopstvenog emocionalnog života i upravljanja samim sobom, a nekada zadovoljava potrebu da se što prije nađe zamjena. Tako se dolazi do ideje o novoj porodici koja treba da omogući funkcionisanje novih, složenih uloga i odnosa.

Kada očuh/maćeha, njihova djeca i njihovi rođaci uđu u život djeteta, to može predstavljati kumulativni stres za sve članove „nove“ i „stare“ porodice. Formiranjem nove porodice djeca gube nadu da će se razvedeni roditelji ponovo spojiti. Stvaraju se novi oblici vezivanja, što je veoma je zahtjevno za prilagođavanje, naročito djeci. Očuh/maćeha moraju da pronađu sebe u ulozi roditelja svojoj djeci, djeci svog partnera, kao i u ulozi prema roditelju sa kojim dijete održava lične odnose nakon razvoda. To zahtijeva fleksibilnost svih članova porodice i može biti veoma komplikovano za djecu.

Život u dva doma, koji mogu biti veoma različiti, usložnjava se uz nove odrasle članove porodice, očuha/maćehu, sa kojima djetetovi roditelji dijele roditeljsku ulogu. Dijete je izloženo različitim roditeljskim stilovima, različitim odnosima sa drugim članovima proširenih porodica. Nove partnere svojih roditelja djeca mogu doživjeti kao rivale za roditeljsku ljubav, ali i kao dobit za sebe, posebno kada očuh/maćeha pokazuju toleranciju i ljubazno ponašanje prema svojim pastorcima i kada poklanjanju podjednaku pažnju sopstvenoj djeci, pastorcima i novoj, zajedničkoj djeci.

Može biti poteškoća u prilagođavanju u novim porodicama u kojima je veći broj djece, koje se ispoljavaju kroz javljanje sukoba, netrpeljivosti, ljubomore i rivalstva između djece. Treba uskladiti komunikaciju i viđanje djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, sa brojnim očekivanjima i porodičnim aktivnostima. Takođe, razvedeni roditelji, očuh/maćeha mogu da brinu oko održavanja kontakta između „drugog” roditelja i djeteta, posebno kada „drugi” roditelj i dalje otežano komunicira sa bivšim partnerom ili kada se neki članovi porodice isključuju, što ukazuje da emotivna separacija nakon razvoda nije završena. Mogu se javiti i brige oko toga kako se njihov partner odnosi prema „svojoj“, „njihovoj“ i „zajedničkoj“ djeci, koliko učestvuje u njihovom odgajanju, kako se razvijaju roditeljske, emotivne i partnerske veze.

Kada je novi par dobro emocionalno povezan i funkcioniše, uz definisanje uloga i pravila, kada se uspostavi dobra komunikacija u novim porodicma, komunikacija i granice između „novih“ i „starih“ porodica, balans između starih i novih porodičnih rituala i djeca uspostave odnose sa članovima nove porodice, uspostavljen je identitet „nove“ porodice.

Zadatak novih porodica je da daju djeci priliku da shvate smisao svog iskustva u vezi sa procesom razvoda, stresnih situacija, višestrukih promjena u životu, koje su nastale sklapanjem novih partnerstava ili braka. Zadatak bioloških roditelja i očuha/maćehe je da zajedno sa djecom razviju nove životne priče, načine na koje žele da budu zajedno i sa drugima, kao i da daju smisao svojoj novoj porodičnoj realnosti. Time pokazuju da se dobro prilagođavaju na novi brak, da njeguju veze između djece i bioloških roditelja, da uključuju nove članove porodice i da imaju sposobnost da sarađuju i dogovaraju se, da uvažavaju potrebe i izbore članova porodice. Takođe, kada se nova, proširena porodica prihvata od strane svih članova, kada članovi imaju snažan osjećaj pripadnosti novoj, proširenoj porodici, kada mogu da razgovaraju o svojim potrebama i osjećanjima i kada postoji spremnost za rješavanje svih problema koji bi mogli nastati, djeca se osjećaju sigurno u oba doma.