Jednoipogodišnji dječak iz Bijelog Polja, Kerim za kratko vrijeme uspio da pobere simpatije brojnih sugrađana i ljudi širom Crne Gore koji prate njegovo odrastanje preko društvenih mreža. Iako se na prvi pogled ne razlikuje od svojih vršnjaka, Karim boluje od Daunovog sindroma – poremećaja o kojem medicina nije dala posljednju riječ.

Za Karimovu vidljivost u društvu najzaslužnija je njegova majka Elvira, nastavnica maternjeg jezika, koja je uspjela da bar djelimično sruši predrasude o oboljelima od Daunovog sindroma, zbog čega je pokrenula Fejsbuk stranicu – Moj dječak i Down.

”Stranica je napravljena kako bismo razbili predrasude o odrastanju djece sa Daunovim sindromom. Pomozite nam da zajedno prevaziđemo prepreke i postignemo što više”,  poruka je stranice.

Stranica prati Karimov rast i razvoj od trećeg mjeseca.

“Moja najveća sreća su naša nedjeljna jutra… Dobro vam jutro, najdraži moji.. Danas je samo važno da zagrlite nekoga koga volite… Vidite kako sam napredovao u sviranju za samo jedan dan, sad samo da nađem orkestar… Samo da znate da sam se sam podigao do stola, i baš sam ponosan na sebe… Ali to što ja mogu da držim tu lizalicu u ustima, uspjeh je mog upornog dedulice”, samo su neki od statusa na Karimovoj FB stranici.

Neodoljivog dječaka reporterka Vijesti zatekla je dok uživa u pjesmi tetke Amele, pokušavajući da oponaša njen glas.

Elvira počinje priču i kaže da je sve krenulo nabolje nakon što su se ona i suprug Elvir suočili sa činjenicom da imaju dijete sa Daunovim sindromom.

U početku, kaže, nije bilo tako.

Elvira objašnjava da je trudnoća da Karimom protekla u najboljem redu. Da nešto nije kako treba, saznali su kada je beba imala 40 dana. Tek kada je stigao nalaz poslije sumnje jedne od ljekarki, saznali su istinu.

“Nismo ni na koji način bili pripremljeni na to da naše dijete ima bilo kakav poremećaj, s obzirom na to da je trudnoća bila idealna i da je nakon porođaja imao ocjenu devet. Bili smo nespremni za nešto ovako, najblaže rečeno – šokirani. Sada znam da je najveći strah – neznanje šta je Daunov sindrom, kakav je život tih ljudi i šta dalje”, prisjeća se Elvira.

Kaže da nije bilo teško samo njoj i suprugu, nego i njihovim roditeljima i rođacima: Svi su osjećali bojazan od neizvjesnosti. Na njihovu sreću, ubrzo poslije tog saznanja u rodni grad je stigao prof. dr Hikmet Hasanović, klinički psiholog za djecu sa teškoćana u razvoju u Beču.

Pojašnjava da je Hasanović bio svjetlost u mračnom tunelu i da od tog dana kompletna Karimova porodica snažnije i radosnije korača ka budućnosti.

“Dr Hasanović nas je detaljno upoznao sa ovim poremećajem i kazao šta i na koji način treba da radimo. Ono što nas je kao roditelje najviše ohrabrilo su bile njegove riječi: ‘Onoliko koliko radite sa njim, toliko ćete dobiti’, i da bukvalno sve zavisi od toga, njegov razvoj, karakter. ‘Koliko budemo radili sa njim, takav će biti rezultat’, riječi su koje su mi dugo ozvanjale u glavi, dajući mi nadu”, priča Elvira.Veliko olakšanje je bila spoznaja da je Karim fizički potpuno zdrav, što je bila dobra baza da nastave da se fokusiraju na njegov intelekt, ali i na razvoj motorike.

“Veliku podršku i prave savjete sam dobila od psihologa Nejre Mekić, koja je iskusna majka djeteta sa Daunovim sindromom”, kaže Elvira.

Prisjeća se da joj je Nejra, dok su poslovno sarađivale, bila uzor.

Kako kaže, sada joj se čini da je to bila neka vrsta pripreme za ono što je nju čekalo u životu.

“Tada sam se pitala kako nema više majki kao što je Nejra, čiji su savjeti i iskustva bili dragocjeni. Shvatila sam koliko su djeca sa Daunovim sindromom nevidljiva i da gotovo ništa ne znamo o njima i njihovim sposobnostima”, objašnjava Elvira.

Sada zna i to – da bi Karim sanjao neke velike snove nije mu potrebna samo podrška porodice, već sredine u kojoj živi i šire zajednice. Osobe sa Daunovim sindromom mogu imati veoma ispunjen život, mogu da doprinose životu zajednice kao i svi drugi ljudi, da završe školu, bave se sportom, glumom, izuče zanate, srednje i više škole…

“Snažno sam željela da pokušamo da razbijemo predrasude o odrastanju djece sa Daunovim sindromom, da ljudi vide da je zapravo Karim dječak kao i svi njegovi vršnjaci, koji voli da se igra, smije, uči, ali i ima sve nestašluke koji prate djecu tog uzrasta. Tako je nastala stranica na Fejsbuku. Željela sam da kroz bilježenje svakog trenutka razvoja upoznamo ljude, da shvate da je njima mjesto među nama, iako imaju teškoće u razvoju, i da treba da budu primijećeni u društvu”, priča Elvira.

Njen i suprugov odnos prema Karimu se ni po čemu ne razlikuje od odnosa prema dvije godine starijoj kćerki koja je Karimu najveća podrška.

“Emina je veoma bitna u njegovom životu. Ona ga podstiče na igru, imitira je, kad uzme nešto što on voli bori se da to uzme od nje”, dodaje Elvira.

Karim je sa dva mjeseca počeo da ide u Centar za djecu sa posebnim potrebama u bjelopoljskom Domu zdravlja.

“Prvi odlasci su bili vezani za rad sa fizioterapeutom Darkom Veljovićem. Svakog dana radimo sa njim vježbe, a suprug Ismet je obučen u Institutu u Igalu. Kasnije su se uključile logopedica Lidija Raosavljević i psihološkinja Danijela Femić. Posebnu zahvalnost im dugujemo na stručnoj, nesebičnoj pomoći i podršci. One su mnogo više od onog što je u opisu njihovog posla. Tu emociju prepoznaje i Karim, koji se osjeća divno u njihovom prisustvu”, priča Elvira.

Ismet kaže da su Bijelom Polju neophodni bar još jedan logoped i fizioterapeut, kako bi sva djeca mogla da imaju svakodnevne termine, što za sada nije moguće.

“Centar je od velikog značaja za razvoj našeg Karima i da nije tih ljudi naše dijete bi bilo uskraćeno za stručnu pomoć, koja mu je neophodna da se razvija kao sva druga djeca”, kaže Ismet.

Podrška porodici stiže i od majki djece sa Daunovim sindromom iz Hrvatske. One im prenose sve što rade sa svojom djecom. Kažu da im to mnogo znači, jer je Hrvatska veoma napredovala u toj oblasti.

“Tamo postoje posebni centri za djecu sa Daunom, posebne igraonice sportskog tipa, organizovan zdravstveni tretman, česta druženja, putovanja i zabave. Zahvaljujući njima u toku smo sa svim što se radi u određenom uzrastu ove djece”, kaže Ismet.

Elvira konstatuje da bi bilo dobro da se i država više pobrine za djecu sa Daunovim sindromom, da steknu pravo da, počev od vrtića, imaju asistenta, kao i u kasnijem školovanju.

Ovako su uglavnom prepušteni sebi i pomoći porodice i rođaka. Objašjava da za djecu sa Daunovim sindromom društvena zajednica mora da bude mnogo više uključena, da im pomogne da postanu korisni članovi društva.

“Tu, prije svega, mislim na zdravstveni sistem. Mnogo je duga procedura oko dobijanja uputa za rehabilitacione centre poput Igala i slično. Ovoj djeci je potrebno mnogo više takvih tretmana, jer iz našeg iskustva zaključujem da im je od ogromne koristi. U Institutu Igalo djeca sa Daunom ne mogu da borave poslije navršene prve godine, što nije dobro. U vrtićima i predškolskim ustanovama potrebno je redovno dodjeljivanje asistenata u nastavi koji po svojim stručnim referencama zaslužuju da rade sa djecom koja zahtijevaju posebne obrazovne programe”, kaže Elvira.

Izvor: Vijesti