Za potrebe publikacije Procedure u razvodu i izazovi samohranog roditeljstva, tekst je pripremila Dijana Popović Gavranović, socijalna radnica i porodični psihoterapeut.

Publikaciju će u aprilu 2018. objaviti udruženje Roditelji, u saradnji sa Centrom za socijalni rad Podgorica i Vrhovnim sudom Crne Gore, a kao dio projekta Psihološka podrška samohranim roditeljima i jačanje grupe za samopomoć, koji je finansirala Komisija za raspodjelu prihoda od igara na sreću..

U okviru Udruženja postoji Grupa podrške jednoroditeljskim porodicama koja će krajem marta početi da se okupljaju svakog drugog četvrtka u prostorijama Udruženja u Podgorici. Mame i tate u procesu razvoda, nakon razvoda ili gubitka partnera, imaće priliku da prisustvuju tematskim okupljanjima i da osim savjeta savjetnika Grupe, razmijene svoja iskustva i podrže jedni druge.

Zainteresovani da se uključe mogu se prijaviti putem maila [email protected] ili na broj telefona 020 51 19 83.  

PIŠE: Dijana Popović Gavranović, socijalna radnica i porodični psihoterapeut.

Ne razvode se mama i tata i ne razvode se roditelji od djece, već se razvode partneri koji su nezadovoljni partnerskim odnosom u braku.

Mama i tata treba da prihvate činjenicu da je došao kraj partnerskoj zajednici koja je izgubila smisao, da je brak okončan razvodom, da su djetetu potrebna oba roditelja i da činjenica razvoda ne eliminiše jednog roditelja.

Zadatak bivših partnera je da pomognu djeci da prihvate realnost gubitaka uzrokovanih razvodom, nove porodične aranžmane i olakšaju im poslijerazvodne procese.

Dešava se da partneri koji se razvode projektuju svoje emocije na dijete, uvlače dijete u partnerski sukob, traže koaliciju sa djetetom objašnjavajući djetetu tatinu/maminu stvarnost u vezi sa proteklim brakom, razlozima za razvod, sa svim detaljima partnerskog sukoba i razlozima koji su, prema tatinoj/maminoj stvarnosti, doveli do razvoda, uz potkrijepljivanje primjerima krivice „drugog” roditelja i predstavljanje toga kao utvrđene istine i/ili uz razvijanje straha kod djeteta od mogućih posljedica razvoda. Dešava se da jedan ili oba roditelja kažu ili na druge, indirektne načine pokazuju djetetu da je poželjno da se dječije viđenje uklopi u tatinu/maminu stvarnost, čime svaki od roditelja želi da zadovolji svoje emocionalne potrebe, ali i da odvoji dijete od drugog roditelja. A ako dijete ne prihvati tatinu/maminu stvarnost, tata/mama pokazuju doživljaj razočarenja u dijete i/ili izdaje.

Takvo ponašanje roditelja pravi emocionalni pritisak na dijete i doprinosi da sukob partnera koji se razvode postane dio unutrašnje borbe kod djeteta. Pod takvim pritiskom, dijete počinje da vodi računa o osjećanjima i zaštiti roditelja, umjesto da roditelji brinu o osjećanjima i zaštiti djeteta!!! Ne dozvolite to. Nemogućnost da ispuni suprostavljena roditeljska očekivanja uvodi dijete u konflikt lojalnost, koji razvija kod djeteta doživljaj krivice. Jedan ili oba roditelja tako narušavaju djetetovu sliku o roditelju/ima, što dovodi do gubljenja važne/ih osobe/a za identifikaciju i do narušavanja djetetove slike o sebi. Što je dijete mlađe, teže je razumijevanje životne situacije i spoznaja da treba da zatraži pomoć izvan roditeljske porodice pa dijete razvija nesvjesne obrambene mehanizme, psihosomatske simptome, probleme u ponašanju i odnosima. Posljedice emocionalnog povrijeđivanja djeteta mogu biti razarajuće. Zato se manipulacija djetetovim osjećanjima u razvodu smatra oblikom emocionalnog zlostavljanja djeteta. Roditeljima koji se na ovakav način ponašaju potrebna je stručna pomoć da razumiju: sebe i razvod, uticaj životnih stresova i razvodnog stresa, samokontrolu, poslijerazvodne procese, roditeljske dužnosti i roditeljske vještine, u kontekstu zaštite prava djeteta.

Dijete ispoljava svoju tugu za odsutnim roditeljem na različite načine. Nekada je to: povlačenje, neposlušno ili agresivno ponašanje, laganje, lutanje, odbijanje učenja, slabljenje školskog uspjeha, odbijanje hrane, teškoće spavanja, odbijanje da se odvoji od roditelja s kojim živi, odbijanje da boravi kod drugog roditelja ili da se vrati kod roditelja kod kojeg živi, somatske teškoće (bolovi u stomaku, glavi)… Iza toga se krije djetetova tuga i stah da je napušteno, odbačeno i nevoljeno od roditelja s kojim ne živi ili da ga, zato što je u kontaktu sa drugim roditeljem, roditelj s kojim živi više neće voljeti. Omogućavanje viđanja je djetetu znak da roditelj s kojim živi ne isključuje i ne osuđuje drugog roditelja i da odobrava djetetove susrete s njim. To obezbjeđuje djetetu da odvajanje od drugog roditelja uslijed razvoda ne doživi kao trajni gubitak i da se ne otuđi od njega.

Dešava se da je dogovor o održavanju ličnih odnosa nekad postupak, jednog ili oba, roditelja kojim zaobilazno dolazi/dolaze do postizanja nekog svog prikrivenog interesa, ne vodeći pri tom računa o posljedicama po dijete, nakon čega se postignuti dogovor obično krši ili obustavlja. To su roditelji koji predstavljaju da dijete nije spremno za kontakt i viđanje sa drugim roditeljem, da nije sposobno da se odvoji od roditelja kod kojeg živi pa odlažu ili ne dozvoljavaju odlazak djeteta kod drugog roditelja. To su roditelji koji često koriste izgovore i pronalaze nove razloge da do kontakta ne dođe.

Njihovo dijete treba još malo da poraste; nije se naviklo na drugog roditelja, sa kojim je do skoro živjelo; ne može da ostane kod drugog roditelja duže od dva sata ili da prenoći, a u vrtiću svakodnevno boravi osam sati; često je bolesno u terminima predviđenim za kontakte sa drugim roditeljem; mora da uči; ima planirane/neplanirane vanškolske aktivnosti; ne odgovara ni jedno mjesto ni vrijeme za viđanje ni način dolaska/odlaska djeteta…

U tu svrhu se koristi i negativno podsticanje djeteta prema drugom roditelju pa se djetetu objašnjava: da drugi roditelj ne treba da ga odvodi na godišnji odmor dok dijete još malo ne poraste; da se dijete razboli svaki put kad ode kod drugog roditelja; da drugi roditelj ne brine dobro o njemu; da je dijete bezbjedno jedino s roditeljem kod kojeg živi; da ne treba da ide kod drugih srodnika; isključuje se prisustvo očuha/maćehe… Ili roditelj traži: da prisustvuje viđanju; da često telefonom poziva dijete za vrijeme boravka kod drugog roditelja; da ima uvid gdje i s kim će dijete da boravi; kakve obroke ima kod drugog roditelja, kad ide na spavanje, da li i koliko uči; ne dozvoljava djetetu primanje poklona; kritizerski ispituje dijete o boravku kod drugog roditelja… Dešava se i da roditelj sa kojim dijete održava lične odnose predstavlja da dijete ne želi da se vrati roditelju kod kojeg živi, navodeći slične izgovore.

Kada roditelj s kojim dijete živi podstiče dijete na kontakte s drugim roditeljem i kada dijete nema utisak da je roditelj s kojim živi ljut ili tužan zbog djetetovih odlazaka, da se ne slaže sa djetetovim odlascima kod drugog roditelja, kao i da to što drugi roditelj više ne živi s djetetom ne znači da ga voli manje, dijete je rasterećeno i ima kontinuitet porodičnog života i roditeljske brige. To što dijete ima potrebu da bude u čestom kontaktu s drugim roditeljem ne ugrožava ljubav djeteta prema roditelju s kojim živi. Kada roditelji to shvate, spremni su da daju otvorenu, iskrenu dozvolu djetetu za redovne kontakte i boravke kod drugog roditelja.

Neki partneri koji se razvode u stanju su da zadrže dobar roditeljski savez i da prijateljski razgovaraju. Nekima je to teško, ali uspijevaju da održe umjerenu komunikaciju, uz distanciran odnos. Neki uspijevaju da zajednički razgovaraju sa djecom, vodeći računa o promjenama kod djeteta i o njegovim osjećanjima. Roditelji koji zajednički razgovaraju sa djetetom pomažu djetetu da što lakše preboli razvod i pokazuju djetetu da će mu, iako razvedeni, uvijek biti roditelji. 

Ako to izostane, kod djeteta se može javiti nepovjerenje, strah, razočarenje, tuga, ljutnja, bijes, što sve može imati nesagledive posljedice. Rijetka su djeca koja ne pokazuju nikakve simptome kao reakciju na razvod roditelja jer svako dijete na svoj način pati u razvodu i za roditeljem od kojeg je odvojeno. Svako dijete ima specifične emotivne reakcije koje su vezane i za novi način života. Djeci treba omogućiti da slobodno izraze žalost za roditeljem koji je otišao, ali i razočarenje, povrijeđenost, ljutnju, bijes, strah u vezi razvoda. A tada treba imati na umu da djeca jednako vole oba roditelja i da žele da budu i sa jednim i sa drugim roditeljem, bez obzira na ono što djeca trenutno iskazuju. Djeca čiji roditelji odmah shvate njihovu potrebu da ostanu u vezi sa oba roditelja i sačuvaju odnose sa njima, preboljeće razvod sa manje posljedica. Takvim razvodom djeca ne gube roditelja/e ni porodični život.

Zato je važno da bivši partneri ostanu roditeljski par i nakon razvoda. Ako u tome uspiju, razvedeni partneri su svojoj djeci pružili dobre mogućnosti za zdrav psihički razvoj, a porodici šansu za dalji razvoj.