Crtež otkriva sve aspekte djetetovog razvoja, kognitivni (saznajni), emocionalni i grafomotorni. Crtanje podrazumijeva dobru grafomotoriku, koja je neophodna za lijepo pisanje kasnije u školskom uzrastu. Grafomotorika je sposobnost držanja olovke i pisanja slova i brojeva. Da bismo došli do pisanja moramo djetetu pružiti mogućnost da crta linije i različite oblike, da istražuje papir, različite materijale i tehnike crtanja. Osnova grafomotorike je fina motorika – spretnost da se prstima rade precizne stvari uz zadržavanje dobre koordinacije između prstiju i oka. Pokreti šake vremenom postaju precizniji, sve do momenta kada dijete može da uzme olovku i da je kontroliše ostavljajući prve tragove u obliku linija. Fina motorika je od suštinskog značaja za crtanje i pisanje što predstavlja dovoljan razlog da se obrati pažnja na razvijanje te vještine i kod kuće, mnogo prije polaska u školu.

Djeca kroz crtanje u igri na zanimljiv način sa velikim uživanjem bez napora stimulišu razvoj važnih vještina kao što su: fina motorika, pažnja, vizuelna percepcija, šema tijela, koordinacija oko-ruka, prostorno planiranje na papiru, vizuelnu memoriju, estetske vrijednosti i druge vještine. Crtanje može biti organizovano kao individualna aktivnost, rad u paru ili u grupi kada djeca uče da budu u interakciji sa drugom djecom ili odraslima.

Djeca crtajući uče da se samoregulišu. Shvataju da ono što su pogriješili mogu i da poprave, da docrtaju ili pretvore u nešto drugo. Time shvataju da i ako nešto pogreše, postoji način da svojim radom to i poprave. Opet, postoje stvari koje i pored želje i volje nije moguće popraviti i potrebno je da nauče kako sa time da se nose.

Na početku dajte djetetu voštane boje, debele flomastere, krede a kod manje spretne djece dobar izbor mogu biti komadići sunđera ili crtanje prstićima, tek kasnije im ponudite precizniji pribor za crtanje. Na osnovu spretnosti djeteta birajte i pribor za crtanje.

Psihološki značaj crteža:

Pri kliničkom radu sa djetetom crtež psiholozima služi kao dopuna uz druga psihodijagnostička sredstva, doprinosi boljem razumijevanju djetetove ličnosti.

Predškolska djeca crtaju isključivo ono što osjećaju, dok školska djeca u crtežima prikazuju ono što vide. Škrabanje u crtanju neki psiholozi izjednačavaju sa brbljanjem u govoru.

Slobodno crtanje u mnogim slučajevima može da nas orijentiše u pogledu psihičkog razvoja djeteta. Dijete tada unosi ono što ga emocionalno najviše privlači ili odbija. Ono što ga privlači stavlja u prednji plan, crteže oboji svijetlim bojama, a ono prema čemu osjeća antipatiju obično nacrta maleno i tamnim bojama. Neka ispitivanja su pokazala da djeca koja su nesigurna i plašljiva često svoje crteže uokviruju ili ih crtaju veoma male, u uglu papira. Ako crteži prikazuju borbu uvijek pobeđuju oni za koje dijete osjeća simpatiju. Impulsivna i energična djeca crtaju smjelo. U mnogim dječijim crtežima pojavljuje se sunce. Neki autori misle da djeca koja često crtaju sunce ne pokazuju emocionalne smetnje. Ono što dijete pomoću riječi ne može, ne zna ili ne smije da izrazi, to izražava u svom crtežu. Kada dijete komentariše svoj crtež može se dobiti prilično vjeran uvid u njegovu ličnost. Svakako je pored ovoga, potrebno upoznati I dječiju životnu istoriju i dijete posmatrati i u drugim situacijama.

Dijete se u svojim crtežima izražava suptilnije nego bilo kojim drugim sredstvom izražavanja. Djeca unose u crteže svoje emocije, misli i želje, a to crtež čini jednim od najiskrenijih načina njihovog izražavanja. Crtanje dakle za dijete nije umjetnost, već način i sredstvo izražavanja.

Roditeljima i vaspitačima savjetujemo da sve što dijete nacrta treba da prihvate s pohvalom i oduševljenjem kao njegov uspjeh. Negativno kritikovanje crteža, naročito kritikovanje što nije nacrtalo predmete onakve kako ih vidimo u stvarnosti, besmisleno je jer se dijete prije vremena ne može prisiliti da realistički crta. Posledice kritikovanja odražavaju se u bojažljivosti i neodlučnosti pri likovnom izražavanju, a vrlo često i do otpora prema crtanju. Dijete tada nesvjesno uskratimo za bezbroj novih iskustava, trenutaka stvaranja i uživanja.

Dijete ne smije da misli da ne umije da crta. Crtanje je stvar stava, a ne umijeće. Ne postoji niko ko ne umije da crta, treba hvaliti svaki djetetov crtež, bodriti ga i stimulisati da nastavi da crta, navodi koautor NTC sistema učenja i pisac Uroš Petrović.

Djeca crtaju oči na vrhu glave, a to je greška. Oči su na pola glave i tako treba i crtati, djeca toga nisu svjesna, treba im dati tu informaciju. Takođe važna informacija koju treba dati djetetu jeste da tijelo na crtežu bude u pokretu u nekoj radnji, savjetuje Uroš Petrović.

Djecu moramo osnažiti i motivisati da crtaju, time im omogućavamo da razviju šaku i prste, tj. finu motoriku ruke, kreativnost u mišljenju i izražavanju.

Šaka ima veliku reprezentaciju u kori velikog mozga i samim aktiviranjem iste, gradi se bogata neuronska mreža u tom dijelu mozga.

Dijete sa godinu dana drži cijelom šakom olovku ili bojicu i počinje da šara po papiru. U uzrastu od dvije godine drži olovku palcem, kažiprstom i srednjim prstom i povlači vertikalne, horizontalne i kružne linije. Sa tri godine dijete može da nacrta krug, oko četvrte godine kvadrat, a sa pet godina trougao.

Svako dijete koje dobro vidi i pravilno drži olovku može da nacrta sve što poželi.

Neki roditelji čuvaju dječije crteže i sa ponosom ih pokazuju rodbini i dive im se pokazujući kako su djeca napredovala, a neki ih kriju, na žalost. Postoji nekoliko tipova roditelja: jedni stavljaju djetetu olovku u ruku i pokušavaju da njihovom šakom vodeći djetetovu nacrtaju ono što oni žele, drugi objašnjavaju kako neki predmeti treba da izgledaju, treći tip roditelja briše dječije crteže i popravlja na svoj način, a četvrti tip sklanja dijete sa stolice i sijedaju na njegovo mjesto i crtaju umjesto njega. Takvi roditelji crtaju djeci i kasnije, u školi, pa čak i na fakultetu. Ni jedan od ovih pristupa nije dobar. Važno je da u crtanju dijete samo sebe aktivira i putem pokušaja dođe do željenog crteža. Ljepota crteža je baš u samom djetetu i njegovom vlastitom iskazu.

Razvoj dječijeg crteža podijeljen je u sljedeće faze:

1. Faza šaranja
   Djeca šaraju, ostavljaju tragove za koje ne znaju šta znače. Nekada uopšte i ne gledaju gdje im ruka šara. Ubrzo počinju da shvataju odnos između pokreta i tragova. Dijete počinje da kontroliše šare mijenjanjem pokreta i ponavljanjem odgovarajućih linija, što kod djeteta izaziva veliko zadovoljstvo. U ovom trenutku bitno je da roditelji obezbijede odgovarajući materijal i da povremen ohrabruju i podstiču dijete.
2. Faza presimbolizma
   Oko treće godine dijete počinje da kombinuje kružne linije sa drugim linijama i da predstavlja ljudsku figure. Ove ljudske figure imaju izgled “punoglavca”, krug iz koga idu dvije crte tj. noge. Djeca sa četiri i pet godina počinju da eksperimentišu i da na različite načine crtaju ljudsku figure.
3. Faza simbolizma
   Djeca sa pet ili šest godina crtaju ljudsku figuru koja ima jasno diferenciranu glavu, tijelo, vrat, noge, ruke i smještena je u određenom prostoru. Kod naprednije djece se mogu javiti detalji poput odjeće, prstiju stopala, nosa i trepavica. Djeca ovog uzrasta u crtež unose i “osnovnu liniju“. Predmeti više ne leže svuda po papiru. Svjesni su da postoji određeni odnos između predmeta i oni ih ređaju i postavljaju u prostoru.
4. Faza realizma
   U ovoj fazi crteži obiluju detaljima i složenim proporcijama. Djeca žele da postignu što veću realnost u crtanju predmeta koji ih okružuju. Sada su pretežno kritični prema crtačkim sposobnostima i vrlo često se desi da odustanu od crtanja. U ovom uzrastu od oko deset godina treba biti posebno obazriv i dati im podršku da nastave da crtaju.

Crtež kao sredstvo izražavanja ima višestruki značaj. Psiholozima daje informaciju o unutrašnjem stanju djeteta, defektolozima govori o stanju fine motorike, a djeci daje mogućnost samovrjednovanja i donosi veliku radost i sreću.