PIŠE: Darija, Mama blog

Koji je vaš cilj kada je riječ o odrastanju vašeg djeteta? Prema mom iskustvu, većina nas će odgovoriti: Samo želim da budu srećni.

Vjerujem da takav naš cilj može da im nanese veliku štetu. U nastavku ću se potruditi da objasnim zašto.

Volim da mislim o sreći kao o rezultatu rada koji našem životu daje neki smisao. Za mene, osjećaj ispunjenosti, smisla, svrhe u životu najčešće dolazi kroz učenje, samorazvoj, njegovanje kvalitetnih međuljudskih odnosa, bliskosti i doprinošenju zajednici na neki način.

Takođe, trudim se da uvijek imam na umu činjenicu da sreća nije konstantno stanje, i da nije uvijek neophodno ni pratilac gorepomenutih stvari. Naprotiv, ona je samo jedno od brojnih stanja koje nam je dato da iskusimo kao kompleksna bića kakva jesmo. U prirodi života je da se nekad osjećamo srećno, nekad tužno, ljuto, bijesno. Kada sreći pridamo veći značaj nego što ga po prirodi stvari ima, otvaramo sebi put u hronično nezadovoljstvo. Postajemo opsjednuti.

Jasno se sjećam faze života u kojoj sam bila upravo u tom stanju – stalne analize da li sam dobro raspoložena, i kad nisam – zašto nisam. Imala sam utisak kao da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu svaki put kad se osjećam loše. Kad bih samo riječima mogla da opišem koliko olakšanje je došlo sa uvidom da je dovoljno samo da primijetim i dozvolim da budem loše – tužna, bezvoljna, ljuta, nezadovoljna. Da je dovoljno da sebi to dozvolim, da je to OK, da sam ja i takva OK.

Ali ta stvar sa doživljajem sreće poprima mnogo gore razmjere kad je usmjerimo na našu djecu. Nekoliko je direktnih, vrlo opipljivih posljedica:

Prvo, kada im pošaljemo poruku da je njihova sreća od presudne važnosti, ne pomažemo im da razviju osjećaj za potrebe drugih ljudi, za obaveze, za odgovorno ponašanje. Šaljemo im poruku da se cijeli svijet vrti oko njihovih osjećanja, oko toga da se oni osjećaju odlično, da imaju sjajnu sliku o sebi… da su njihova sreća, uspjeh, talenti, izgled i osjećanja najvažnija stvar na svijetu. Ali to u realnosti nije tako, malo je kome na svijetu to najvažnije, osim nama kao njihovim roditeljima.

Drugo, istina je da se život ne sastoji samo od zadovoljstva. Svi prije ili kasnije dođemo u situaciju da se suočimo sa određenim stepenom bola, gubitka, nezadovoljstva, frustracije. Ako djeci ne pomognemo da to prihvate i razviju mehanizam nošenja sa neprijatnim iskustvima, ako im ne pomognemo da postanu otporni, slomiće se pri prvom, najmanjem životnom izazovu. Misliće da sa njima nešto nije u redu, jer nisu srećni…

Treće, pravimo ih nesposobnima. Učimo ih da svaki put kada treba da se potrude oko nečeg, da zarad nekog višeg cilja rade i istrajavaju u nečemu što nije prijatno, što im ne pričinjava zadovoljstvo, oni odustaju… jer im nije zabavno, ne čini ih srećnim. Mnogo stvari koje čine život smislenim i ispunjenim, koje nam daju osjećaj ostvarenosti, nisu zabavne. Suočavanje sa neprijatnim situacijama, obavezama i događajima nas ne čini sretnima, ali nas čini otpornim i dozvoljava nam da doživimo život u svoj njegovoj punoći.

Ukratko, fokusiranje na sreću naše djece je siguran put u njihovo nezadovoljstvo i osjećaj besmisla. To je kao da stvarate djetetu iluziju da je uvijek sunčano, a u realnosti je često kišovito, vjetrovito, pa čak i olujno vrijeme.

Našoj djeci je mnogo potrebnije da ih naučimo da je bezbjedno i u redu biti tužan, razočaran, ljut, frustriran. Da je u redu i prirodno osjetiti čitav spektar različitih emocija, proći kroz njih i isplivati iz tog stanja.

Pa onda, što možemo da uradimo?

Za početak, možemo da prestanemo da mislimo o sreći kao glavnom zadatku kojim treba da se bavimo tokom odrastanja naše djece. Naravno, potrudićemo se da im priuštimo zadovoljstvo kad god to možemo, ali ćemo im dozvoliti i da uče o mnogim drugim važnim stvarima u životu – o tome kako biti odgovoran, kako poštovati tuđe potrebe… Da, zlato, moraš počistiti za sobom, moraš napisati domaći, a to najčešće nije zabavno.

Zatim, umjesto da ih zasipamo samo pitanjima poput: Je li ti bilo zabavno?, možemo im postavljati i pitanja poput: Jesi li naučio nešto? Jesi li se potrudio?

Na kraju, mislim da je ključni problem u tome što brkamo osjećaj ispunjenosti – one lijepe, mirne radosti, sa spoljašnjim zadovoljstvima. Vjerujem da prava radost i ispunjenost ne zavise od spoljašnjih podsticaja i zadovoljstava, već su unutrašnje iskustvo koje dolazi kao posledica vođenja smislenog života, sposobnosti zdravog interpretiranja realnosti i povezanosti sa drugim ljudima. Ako u odnosu sa djecom njegujemo povezanost, povjerenje i sigurnost, onda je sasvim u redu i poželjno da povremeno dožive i poneko nezadovoljstvo.

Upravo zato što želim da moja djeca žive sa osjećajem smisla i ispunjenosti, upravo zato mi cilj nije da uvijek budu srećni.