PIŠE: Aleksandra Vujisić

Nakon raspusta ostaju uspomene i pišu se školski sastavi i srijeću se stari drugovi. Poslije raspusta nose se tople čizme, kape i šalovi i ide se s radošću onamo gdje smo nekad išli sa pokojom suzom. Poslije raspusta ono još nakupljeno nešto, toplina i odmor na usnama, sjaj pod kapcima i miris cimeta na tek ispečenoj jabuci drže nas u uvjerenju da će sve biti u redu.

I hoće. Treba samo vjerovati.

Jutros ispraćam svoju petoipogodišnjakinju u vrtić (ovo pet ipo naglašavam samo zbog nje) i pitam se kako je odjednom tako porasla. Kako su ona malena stopala koja služe samo da bi se ljubila odjednom porasla u stopala sa najboljim drugarima, pozivima za rođendanske proslave, odlaske u bioskop i pokoju burnu reakciju na ono što joj se ne sviđa. Kako su porasla u stopala koja već užurbano gaze ka svome svijetu, a ja još u trenucima ludačke majčinske posesivnosti mislim da može stati u haljinicu s mašnicama u kojoj smo je, najsrećniji na svijetu, donijeli kući jednog davnog jula.

Jesu li se isto tako i moja stopala odjednom činila velikim, je li tako i s drugim roditeljima ili to se to samo ja nekad pretvaram da ne primjećujem kako vrijeme brzo prolazi.

Nakon raspusta ostaju topli jastuci, na brzinu zategnuti kreveti i med za dobar početak jutra. Nakon raspusta ostaje miris pročitanih slikovnica sa pokojom flekom od omiljenog voća, koje valjda može postati i sok, a može se i grickati iz ruke. Ostaju sjajne suknjice od tila preko debelih zimskih hulahopki jer tako moja trogodišnjakinja traži, ista ona trogodišnjakinja što stopalima, srcem, kosom i domišljatošću hoće da stigne svoju stariju sestru. Pitam se sa kim sam više grešaka do sada napravila, hoće li mi oprostiti ikada ili će me kriviti za manje i veće neuspjehe; pitam se grlim li ih dovoljno ili ih grlim previše, jesu li predugo dojene i zašto im prenosim strah od zubara, jesam li ih sinoć pokrila kad im je bilo hladno. Pitam se štitim li ih previše ili ih štitim premalo, hoću li ikada postati dovoljno dobra osoba za njih dvije. Pitam se i kako da mladjoj objasnim da dvije godine nijesu ništa, i da će prije nego trepne stići svuda gdje i sestra, i plesati i pjevati i krenuti u školu.

Poslije raspusta ostaju popijene kafe i raširen veš i podsjećanje da moramo češće u nabavku. Poslije raspusta ostaje obnovljen svaki dio Star Wars-a, uz miris svijeće, višnjaka i pokoju nervozu. Ostaje brz pozdrav na vratima i neizrečeno izvinjenje za prezahtjevnost svakodnevnog života, koje mužu valjda nikada neću izgovoriti.

Nakon raspusta ostajem ja i nered u kući i glavi, kojeg je nakon dugo godina vrijeme da sredim da bi jutra mirisala na cimet, na hvala i na ljubav.