PIŠE: Tatjana Kuljača

Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili nešto kraće, modernije – Una, Mia, Tea. Imala bi plave uvojke koji bi joj nestašno poskakivali dok raširenih ručica trči nasmijanom licu ispred sebe. I toplom zagrljaju u kojem sve dječije brige nestaju, a tmurne misli odraslih se tope. Možda bi ti uvojci bili smeđi, ili zift crni. A oči zelene, vrijedne više od hiljadu smaragda. Neprocjenjive. Ili tamne kao noć u kojoj ne razlikuješ dva tamna polja koja se dodiruju. Ruke bi joj bile jednako nježne i mekane, pune ljubavi bezgranične.

Možda bi bila poslušna. Ili tvrdoglava. Svakako bi te iz tvog svijeta izmjestila na ovaj ili onaj način. Pomjerila bi ti granice kao da su od gume sačinjene, a ti si mislio da su čelične, neprobojne. I kad bi najljući bio sjetio bi se da je od tebe nastala. I da sasvim sigurno ima onu tvoju nezgodnu narav kad nešto silno želiš. Oprostio bi joj, dakako. Svaki put, prije nego što bi joj dao da to vidi.

Zaljubila bi se, jednog dana, sasvim sigurno. Na trenutak bi prestao da budeš centar njenog univerzuma. Postao bi ljubomoran na njenu ljubav prema nekom tamo klipanu koji se usudio da joj otme srce. Boljele bi te njene suze neutješne i ne bi joj mogao objasniti da niko nije vrijedan njene tuge, jer je za ljubav stvorena. Da voli i bude voljna. Kako ljubav, nikako, ne treba da boli. Iako znaš da se bez toga ne raste i da će biti još njih zbog kojih će plakati. Utješan, što će i to jednog dana prestati. Moleći Boga da nađe svoju sreću. Čovjeka koji će znati da cijeni tvoje blago. Ili da, jednostavno, bude srećna, pa makar ostala sama.

Postala bi naučnica. Učiteljica. Frizerka. Domaćica. Nije ti to ni bitno. Imala bi život kakav je željela i u tvojoj mašti, jednog dana, na svijet donijela unuke. Oni bi ti širili ruke i obasipali poljupcima, ogrijavali osmjesima. Grlili bi jako, najjače – da pukne! Opraštao bi im sve one nestašluke zbog kojih si nju nekada kažnjavao, a njih bi još i branio od nje koja ih je rodila. Pravdajući ih da su samo djeca i da su još mali da bi naučili. Trpeći njene namrštene obrve zbog čokolade, krišom tutnute u dječije ruke, pred ručak. Znao bi da će ona jednog dana da razumije tvoje izbrisane granice preko kojih nekada prelazio nisi, a sada se pretvaraš da nikada nisu ni bile tu.

Njena djeca bi stvorila svoje porodice. Bilo bi ih deset, petnaest, pa možda i više. I puta toliko osmijeha, zagrljaja, ljubavi i radosti. Iskre koje podmlađuju dušu. Da ne pominjem generacije koje bi potekle od njih, baš kao što je ona od tebe. Krv tvoje krvi. Iako bi prezime mijenjale kako bi u novi dom ulazile. Loza tvoje porodice plela bi se koz potomke njene i tvoje. Nebitno je čije ime nose.

Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili drugačije. Da je samo dobila šansu da bude tvoja kćer. Da ti prezime nije bilo bitnije od svega ovoga što bi uz nju prirodno došlo. I sigurna sam da je ne bi zvao “tuđom večerom’” već kod prvog osmijeha koji bi ti kao beba uputila. Privio bi je na grudi i topio se, dok god i misao o mogućnosti da bi možda bolje bilo da je bila muško. Bila bi tvoja kćer. Tvoj ponos. Ljubav.

Ne zove se ni Marija, ni Milica. Una ili Lea. Ona je jedna od preko 3000 žena kojih u Crnoj Gori nema. A koje je Bog poslao na zemlju. Nekome je bilo bitnije šta joj se kroz život, nakon imena, piše. I čijom se zove. Tri hiljade ljudi, odraslih i, reklo bi se razumnih, nalik drugima, odlučili su da prekinu trudnoću i tek započeti život koji pulsira u utrobi, samo zato što je sudbina odredila da bude ženskog pola. Ne mogu a da se ne zapitam, kuda naše društvo ide? I šta nam je bitnije od potomstva, kojeg god pola bilo? Koju ulogu smo se drznuli da odigramo kada odlučimo da prekinemo život jer nije ispalo onako kako mi to planiramo? Čak ni Bog nije toliko surov. Jer da jeste, ljudi bi odavno prestali da postoje. Ne bi bilo žena kroz čije utrobe bi se nastavljala loza, tvoja ili tuđa.

Moje riječi nastale su u grču mučnine na samu pomisao da je na svijetu i dalje bitno kojeg si pola. Da ti to određuje vrijednost i da li ćeš, uopšte, dobiti šansu da živiš. Kampanja #Neželjena se bori protiv selektivnih abortusa u Crnoj Gori. Nemojmo ćutati. Možda zbog jačine našeg glasa jedna djevojčica dobije šansu za život.

*Zove se Sofija. Ima kosu smeđu i oči kojima boju ne mogu odrediti od rođenja. Duboke, kao da kriju nedokučive tajne svemira. Osmijeh joj je širok, a smijeh glasan. Željela sam je dugo prije nego što je odlučila da se ušuška u mojoj materici. Ona je moja voljena kćer. Željena, najželjenija.