PIŠE: Raspuštenica

Bilo je 5:05… Decembarsko jutro… Jutros…

Sunce na nebu je još uvijek spavalo.

Moje rođeno Sunce se probudilo.

Moj „Mali Čovjek Tejt“ se sanjiv dovukao iz svog kreveta u moj da mi kaže da već neko vrijeme ne spava, jer ga nekako „čudno“ boli stomak. Jutros nije razmišljao o kataklizmi i o posljedicama zagađenja…  Tu fazu smo preživjeli kada se poklopila lekcija o ekologiji iz Svijeta oko nas sa podatkom iz emisije National Geografic-a da će planeta Zemlja imati zabrinjavajuće kratak rok trajanja ukoliko nastavimo da je trujemo i da ćemo biti kosmički ispljuvci nastavimo li da živimo u svojoj aroganciji u odnosu na prirodu.

Jutros u 5:05, kada me je probudio, moj dječak je razmišljao o kvadru i kocki, trouglu i kvadratu… Neuspješan test iz matematike od prije dva dana je bio kriv, neizvjesnost pri iščekuvanju ocjene i današnje usmeno odgovaranje iz geometrije koje ga čeka.

U njegovoj maloj glavi je jutros, još oko 4 sata, sve počelo od geometrije. Postavljao mi je pitanja: koja je razlika između geometrijskog tijela i geometrijske figure, koja je definicija susjednih stranica, a koja naspramnih stranica…

5:05 sati ujutru je…

Uključila sam noćnu lampu, jsela i zagrlila ga.

Kako bih bila od neke pomoći definicije sam na osnovu zdrave logike izmislila. A iskreno, imala sam neodoljivu potrebu da mu kažem da nema razlike između geometrijskog tijela i figure, jer je sve stvar perspektive gledanja i poimanja stvarnosti. Ćutala sam, naravno, jer je i ono što je njemu važno bilo previše za djetinji mozak koji je već bio frustriran nastalom situacijom.

A onda se, nekako lagano, KAO i uvijek, neprimjetno, naš razgovor sa geometrije premestio na strah od neispunjenih očekivanja, na nesigurnost, nedostajanje… Taj strah je bolio njegov stomak jutros od 4 do pola 7, dok se nisu mnoge priče isplele u krevetu ispod jorgana.  Na tu temu sam imala zaista svašta da mu kažem bez obzira na to koliko je sati i koliko mi se usta ne otvaraju. Nije ovo bilo prvi put da se pojavi trbuhobolja sa uzrokom naizgled došlim izvana, a u suštini duboko zakopanim unutra, u njegovo malo sedmogodišnje tijelo, ali se prvi put pojavila u sred noći. Svi alati dobrog PR-a u krizi i moje „neumijeće“ da odustanem kad mi je nešto važno, uvijek su mi bili od pomoći na putu do središta njegove dječije planete i uvijek smo nekako dolazili do razrješenja. I razrješenje je, na žalost uvijek bilo isto… Njegova dječija filozofija je vrlo jednostavna: u nedostatku onog koga nema uvijek na broju u njegovom životu, a taj neko nedostaje, mora uraditi sve da bi bio savršen i da bi tog nekoga bilo više tu da uživaju u njihovoj „istosti“.

Savršenstvo mu nikada niko nije tražio. Ma ni za dlaku više od onoga što je bio po rođenju mu nikada niko nije tražio… Ni g. Lako ćemo, ni ja, nismo imali potrebu da pravimo dijete u čovjeka robota sa minimalnim greškama u programiranju. Željeli smo da raste slobodno i da se razvija u autentično biće… Njegova mala glava je iskreirala kako bi trebalo da izgleda savršeno dijete po tatinoj (njegovoj) mjeri, jer ako bude savršen, tate, koga baš svakoga dana i nema kada je potreban, biće više, a on (moj sin) će, ako bude uvijek bolji i bolji, da bude bliži zamišljenom „superherojstvu“ Velikog tate.

Poslije lociranja problema i poslije mog preživljenog napada parališućeg straha da odgajam još jednog novog anksiotičara kojih je svijet prepun, narednih 45 minuta sam provela pričajući mu kako ga nisam rađala da bi živio tako što će ispunjavati tuđa očekivanja, kako naša očekivanja nisu da se on troši na takve zamke uma, da se opusti u djetinjstvu, kako ima bezuslovnu ljubav i podršku od nas za ono što jeste, kako je savršen i divan baš takav kakav je, kako će „htio – ne htio“ u životu ukapirati razliku između kvadrata i kocke i kako petica ili trojka iz matematike neće napraviti razliku u stepenu ispunjenosti i sreće koje će imati u životu.

Ne volim ove dane. Ne volim dane trbuhobolje mog sina kao posledice nesigurnosti koji smo g. Lako ćemo i ja već uspjeli da mu ostavimo u amanet.

On nije dijete koje je frustrirala svađa i uznemirenost. On je dijete koje je frustrirao mir. I ako sada mislite da nisam normalna kada ovo kažem, objasniću vam da smo se g. Lako ćemo i ja razveli tako da dijete nije čulo nijednu svađu, ali to očigledno nije dovelo do željenih rezultata koje smo se nadali da ćemo da dosegnemo i tako ga sačuvamo od pojačane nesigurnosti i lelujanja misli u, za jedno dijete, neprijatne predjele. Ostavljajući rasprave za poslije, za „kad on zaspi“,  za „kad ode kod bake i deke“, lišili smo dijete realnosti koja je dovela do raspada naše porodice. Spasli smo ga trenutnog stresa kada vidi oca i majku u sukobu mišljenja, ali smo mu poklonili dugotrajnu zbunjenost zašto se dvoje ljudi koji se nikada ne svađaju uopšte i rastaju i njega ostavljaju bez oslonca u oba roditelja koji mu je preko potreban.

I sve moje priče o traganju za srećom koju smo i njegov otac i ja priželjkivali za sebe, a koju nismo zajedno mogli ni u naznakama da prepoznamo u zajedničkom životu, nisu imale dovoljnu snagu da ga uvjere da biti srećan ne znači samo „ne živjeti u sukobu“. Za njegovu malu glavu svega je bilo previše… I umjesto da bude suočen i sa manama i sa vrlinama svojih roditelja, moj Mali Čovjek Tejt  je pred sobom vidio dva savršena bića koja je trebalo dostići, njihovu ljubav zaslužiti. Prezaštitili smo ga, a onda smo se i mi na to navikli. Ušuškani u uloge koje smo igrali, u predstavi koju smo sami režirali, postali smo i ostali najbolji prijatelji. A mom dječaku i dalje nikako nije jasno zašto se ljudi u sred ljubavi i prijateljstva rastaju…

I nije kriv ni kvadar ni kocka, ni planeta Zemlja, ni National Geografic, ni Svijet oko nas za njegovu „čudnu“ trbuhobolju u 4 ujutru. Krivi smo mi. Trudeći se da nemamo očekivanja od njega, a ujedno postavljajući sebi velika očekivanja, za domaći smo mu dali najteži mogući zadatak: da bude kao ljudi koji ne postoje.

Bilo je 6:30… Danas… Objasnila sam mu sve što sam mogla…

Bilo je vijeme da se spremamo za novi radni dan i zgrabimo za vrat geometriju. Smijali smo se. Moj Mali Čovjek Tejt je bio dobro! Iako budan od 4 imao je osmijeh oko glave.

Razumjeli smo se da se od danas u našem svijetu uspjeh boduje osmjehom i mirnim snom, a ne trojkom i peticom.

I razumjeli smo se, na njegovo insistiranje, da je danas jedan mnogo poseban dan, onaj kada se sreća dijeli sa onim koji nije tu i kao uvijek, čak i u svom prisustvu, nedostaje, jer će uskoro biti u odsustvu.

1. Lako ćemo danas ne bi saznao da nam sin noćas nije spavao da mu ja to nisam rekla. Moj Mali Čovjek Tejt bi vrijeme sa njim provodio u samo njihovom svijetu mašte, ne trošeći rijeći na noćašnje nedostajanje i strah od toga „šta će tata da kaže“.

A večeras… Večeras će od umora da padne na moje rame i da mi kaže: „Mama, je l znaš ti da kad bi MOJ tata ušao u vulkanski krater, sigurno bi našao način da ugasi lavu“. I ja ću samo da klimnem glavom… NJEGOV tata je zaista toliko Veliki. I ja ga razumijem… Krivi smo mi…