PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog

Većina roditelja želi da svoje dijete vaspita tako da ono izraste u samostalnu i odgovornu odraslu osobu. Oni odgajaju djecu u skladu sa svojim predstavama o vaspitanju. Iako svi roditelji imaju dobre namjere i sličan cilj, njihove predstave o vaspitanju se veoma razlikuju. Iz tih različitih predstava, proističu različiti vaspitni postupci. Kako djecu ne vaspitavaju roditeljske namjere, već roditeljski postupci, kada djeca odrastu vide se različiti rezultati različitih načina vaspitanja.

Neki roditelji su zadovoljni „rezultatom” neki nisu. Među ovim nezadovoljnim roditeljima najlakše je onima koji vjeruju da je sve stvar genetike, to jest da bi dijete izraslo upravo u takvu ličnost u kakvu je izraslo bez obzira na to kako bi ga oni vaspitavali. I dok su „genetičari” oslobođeni odgovornosti za loš „rezultat”, drugi roditelji se osjećaju odgovornima za nepovoljan ishod. Smatrajući da su pogriješili u vaspitanju osjećaju se krivima, doživljavajući „roditeljsku krivicu”.

Gdje smo pogrešili

Ovo naknadno saznanje ih motiviše da promijene pristup, ali kako je njihovo dijete već odraslo, u velikoj mjeri je postalo otporno na vaspitne „zahvate” svojih roditelja. Tada ove roditelje koji su naknadno „progledali” sa jedne strane muči snažna roditeljska krivica, a sa druge osjećanje nemoći.

Dok je jednima kristalno jasno šta je trebalo da urade, a nisu, ili šta nije trebalo da rade, a jesu, druge roditelje muči pitanje: „Gdje sam pogriješio?”.

Često roditelji koji su kao mama i tata imali različite pristupe vaspitanju i zbog toga se svađali ili možda čak i razveli, nastavljaju igru međusobnog optuživanja u stilu: „Jesam li ti onda govorio/govorila?”. Njihova psihološka dobit je u tome da izbjegavaju sopstveno osjećanje krivice jer odgovornost i krivicu za nepovoljni „rezultat” svaljuju na onog drugog roditelja. To je nastavak psihološke igre koju je mnogo godina ranije označavala rečenica: „Je li vidiš šta je uradio tvoj sin/kćerka?”.

Roditeljsko osjećanje krivice je zasnovano na ideji da postoji direktna uzročno-posledična veza između njihovog načina vaspitanja i odrasle ličnosti djeteta. U stvarnosti ta veza ne postoji. Roditeljski uticaj na dijete jeste veoma važan, ali nije niti jedini niti presudan uticaj. U stvarnosti se dijete nalazi u komunikacijskom polju u kome je okruženo drugim njemu važnim osobama. Sve one, bilo da su odrasle (bake i deke, rođaci, vaspitači, učitelji, nastavnici, treneri, susjedi…) bilo da su vršnjaci (braća i sestre, djeca iz susjedstva, vrtića, škole, kluba…), takođe vrše uticaj na dijete. Neki od ovih uticaja su pozitivni, a neki su negativni. Ni njih ne treba shvatiti kao uzrok djetetovog ponašanja, već samo kao uticaje jer je presudno kako dijete tumači te uticaje i koliku im važnost pridaje. Sve ovo čini jednu matricu tekućih uticaja na dijete koji ga vaspitavaju ili „vaspitavaju”.

Nije zanemarljiv ni uzrast djeteta. Po pravilu je roditeljski uticaj veoma važan u predškolskom uzrastu, da bi kasnije i drugi uticaji postali isto tako važni, dok je u periodu puberteta i adolescencije uticaj vršnjaka često djetetu važniji od roditeljskih uticaja.

Nemoguće ispraviti prošlost

Osjećanje krivice se javlja onda kada ljudi sami ocijene da su nešto pogrešno uradili i da je nastala neka negativna posledica. To osjećanje ih motiviše da promijene ponašanje, da počnu da se ponašaju na ispravan način i da isprave negativnu posledicu. Međutim, roditeljska krivica se odnosi na ponašanje koje se odvijalo u dalekoj prošlosti, i koje nije moguće ispraviti. Zato je roditeljska krivica neproduktivno i iracionalno osjećanje.

Šta onda učiniti? Prihvatiti da je dijete odraslo i da je samim tim ono odgovorno za svoje postupke u sadašnjosti. Usmjeriti se na probleme koji su „ovdje i sada”, nuditi pomoć ali ne proganjati. Biti podrška, naročito onda kada odraslo dijete zatraži pomoć za problem koji ima.

Izvor: Politika