Ilustracija: Srđan Pečeničić

PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog

Izvještaji o vršnjačkom nasilju u školama ne samo da uznemiravaju zbog brutalnosti zlostavljanja, već i zbog reakcije vršnjačke „publike” koja je ili ravnodušna ili navijački podstiče zlostavljanje njihovog „druga” ili „drugarice”. Za osudu je i čin zlostavljanja i odnos unutar vršnjačke grupe.

Brutalno zlostavljanje je uvijek izraz neprijateljskog odnosa. Za zlostavljača je zlostavljanje opravdano njegovim doživljajem da je drugi bilo zla osoba (mržnja) bilo bezvrijedna osoba (prezir). Vršnjačko nasilje je najbolje razumjeti kao posljedicu ili simptom jednog dubljeg poremećaja – neprijateljstva u vršnjačkoj grupi.

Kada se fokusiramo na nasilno ponašanje, fokusiramo se na simptom. Zato je dobro, ali nedovoljno podizati svjesnost o raznim oblicima zlostavljanja, jasno ga označavati kao neprihvatljivo ponašanje, zabranjivati i kažnjavati. Korenito rješenje je ono koje se usmjerava na odnose u vršnjačkoj grupi, na smanjenje neprijateljskih, a izgradnju dobrih, prijateljskih odnosa posebno u vršnjačkoj grupi koju čini odjeljenje ili razred.

Kada dijete pođe u školu ono je biće koje je nedovoljno socijalizovano, a upravo buduće iskustvo školovanja i funkcionisanja u odjeljenju treba da mu pomogne da se socijalizuje. U tom segmentu škole koje su sve više obrazovne, a ne vaspitne ustanove treba da povrate svoju vaspitnu funkciju.

Kada se u razredu nađe grupa nedovoljno socijalizovane djece oni između sebe uspostavljaju grupnu dinamiku „vladavine jačega”. Oni uspostavljaju grupnu hijerarhiju na čijem vrhu je onaj koji je najjači (označen kao alfa), dok se na nižim nivoima nalaze slabiji, sve do dna na kome su najslabiji članovi (označeni kao omega). U grupi su odnosi zasnovani na strahu od nasilja jačeg ili „luđeg”, gde se pojedinci podređuju jačem, dok sebi podređuju slabije. Članovi grupe su sebični, ne uspostavljaju odnose poštovanja, samilosti, saosjećanja i empatije. Alfa dječaci prijete fizičkim nasiljem, a alfa djevojčice zastrašuju spletkama, odbacivanjem i isključivanjem.

Ovakvu grupnu hijerarhiju zasnovanu na piramidi moći nalazimo u čoporima određenih životinja. Iako u njima postoji osjećanje pripadnosti grupi, uspostavljeni odnosi nisu prijateljski već se kreću od pasivnog neprijateljstva koje se izražava kao ravnodušnost prema patnjama drugog člana grupe do aktivnog neprijateljstva koje podrazumijeva neku vrstu agresivnosti motivisane prezirom ili mržnjom.

Kada su pojedinci u grupi dovoljno socijalizovani, tada grupa više nije skup pojedinaca koji se međusobno bore za status, već je uređena prema principu „vladavine pravičnosti”. Tada u grupi više nije važno ko je jači, a ko slabiji, već je važno ko je u pravu, a ko nije; šta je fer, a šta nije fer. Članovi grupe se poistovjećuju sa drugim članovima: u drugima vide sebe i ne žele da drugima rade ono što ne žele da drugi rade njima. Članovi grupe su važni jedni drugima, važno im je kako se drugi osjećaju, izražavaju saosjećajnost, samilost, empatiju, a nadasve uvažavaju prava drugih. Najkraće rečeno, to je grupa u kojoj prevladavaju prijateljski odnosi, što ne znači da je u njoj svako prijatelj sa svakim.

I u grupi u kojoj prevladavaju prijateljski odnosi dolazi do konflikata, a i do fizičkih obračuna. Postoje dve bitne razlike u odnosu na neprijateljsku grupu. Prva je ta što je dominantna emocija u konfliktima ljutnja, a ne neprijateljske emocije prezira ili mržnje. Zato i u slučaju fizičkog obračuna primjenjena sila nema kvalitet brutalnosti. Druga je ta što članovi grupe koji nisu uključeni u konflikt djeluju tako što razdvajaju, sprječavaju, štite žrtvu i osuđuju onog člana koji je nepravičan ili nasilan.

Iako socijalizacija grupe nije brz proces, ona je glavni mehanizam borbe protiv svakolikog vršnjačkog zlostavljanja. Udružena sa podučavanjem nenasilnim metodama rješavanja konflikata, vršnjačkom medijacijom i sličnim postupcima može dati željene rezultate ne samo u sprječavanju vršnjačkog nasilja već u izgradnji odgovornih, samostalnih funkcionalnih odraslih osoba.

Izvor: Politika.rs