Zahtjevi koji se nađu pred djecom tokom njihovog obrazovanja iz godine u godinu sve su veći, gradivo obimnije, a svakodnevne obveze sve napornije, pa se školarci, a naravno i njihovi roditelji, teško nose s tolikom količinom stresa.
Naravno, na tom putu teško je izbjeći loše ocjene koje izazivaju veliko razočaranje kod djece, a i kod roditelja.
Jedno je sigurno: nema djeteta koje nije dobilo barem jednom lošu ocjenu! Međutim i tu se mišljenja razlikuju jer je za jedne loša ocjena npr. dvojka dok drugi lošim ocjenama smatraju samo one negativne. Bilo kako bilo, očekivanja su velika, kako učenika, tako i njihovih roditelja.
Često i roditelji svojim stavom mogu nametnuti djetetu stres pa zbog prevelikih očekivanja ili straha izazovu kontraefekt.
Roditelji bi trebalo da se suzdrže od kritikovanja, kažnjavanja, prekidanja komunikacije ili kažnjavanja djeteta dok se ocjena ne popravi jer to može stvoriti ogroman pritisak. Zato je bolja taktika primijeniti druge, pozitivne strategije poput slušanja, ohrabrivanja, prihvatanja, poštovanja…
Takođe, vrlo je opasan i trend prosjeka 5,0 koji osim što frustrira dijete narušava odnose između roditelja i djece zbog prevelikih očekivanja izazvanihbstrahom. Zato bi roditelji morali da paze i ne stvarati pritisak djetetu ili ga stalno okrivljavati zbog tog neuspjeha.
Iako su ocjene bitne za daljnje školovanje, roditelji trebaju da budu svjesni toga da vrijednost djeteta nikako ne određuju njegove školske ocjene, već da se radi o osobi s nizom vrlina i sposobnosti, pa i u slučaju lošijih ocjena.
Prva greška koju roditelji čine je kada ocjene smatraju jedinim mjerilom djetetovog znanja, a što u suštini ne mora biti tako. Sljedeća je greška naša anksioznost ili nezadovoljstvo time, a rješenje je u načinu na koji sagledavamo cijelu situaciju. Vrlo je važno ne etiketirati dijete kao nedovoljno uporno, nezainteresovano, nego pokušati sagledati cijelu situaciju, na način što je sve doprinijelo tome da dijete dobija loše ocjene.
Praksa je pokazala – što se sami bolje nosimo s ‘neuspjehom’ našeg djeteta, to će se i ono samo brže oporaviti od onoga što smatramo neuspjehom. Lošu ocjenu treba shvatiti kao poruku o tome da je za neki predmet ili dio gradiva nekog predmeta potrebno uložiti više truda. Djetetu treba jasno reći kako očekujemo da lošu ocjenu ispravi i u kojem periodu i provjeriti je li mu u tome potrebna naša pomoć, a bez propratnih loših osjećanja razočarenja ili ljutnje što nije bilo drugačije.
Loše ocjene ne mogu se izbjeći, dodaje ona, uz savjet da baš uvijek djetetu treba jasno dati do znanja kako ne mislimo da je ocjena zaista mjera njegovih sposobnosti ili njegovih vrijednosti.
Posebnu pažnju treba posvetiti onim slučajevima kada većina ili barem više od polovine razreda dobija negativne ocjene iz nekog testa, što je jasan znak ili da je test bio neprimjeren po težini ili da je bilo nekih propusta prilikom usvajanja ili utvrđivanja gradiva, a kada roditelji ne bi trebalo da se ustručavaju da se savjetuju s predmetnim nastavnikom.
Svakako,ne doživljavaju sva djeca isto neuspjeh u školi, pa roditelji moraju pažljivo pristupiti ovom problemu.
Djeca koja su preosjetljiva na neuspjeh ujedno su sklona grešku tražiti u sebi, zato ih kroz podršku za sve što su prethodno dobro učinili treba jačati za daljih postignuća. Onu djecu koja se prema izvršavanju svojih obaveza odnose nemarno i sklona su da traže izgovore i opravdanja treba suočavati s time što je njihova odgovornost.
Kako se školski dani ne bi pretvorili u pravo mučenje, roditelji treba da budu podrška, a neprekidno učenje s djetetom nije dobar model njegova napretka.
To je pitanje koje prevazilazi pojedinačna nastojanja, a škola se voli kroz jačanje zajedništva, pripadanja, osjećaj ne samo pojedinačnog uspjeha, nego onoga što je uspjeh odjeljenja, škole u cjelini. Djecu je važno podsticati da sve zadatke koje mogu učine sami, a pomoć se pruža u onom dijelu koji je potreban. Neprekidno učenje s djetetom svakako nije dobar model djetetovog napretka, iako se to roditeljima možda tako trenutno čini.
Djeca različito reauju na ocjene
- Neka djeca vrlo teško prihvataju loše ocjene pa su čak ponekad sklona pokazivati reakcije poput depresije, povlačenja, gubitka samopoštovanja, agresivnosti i psihosomatskih tegoba. Ovdje je vrlo bitna podrška roditelja, a u nekim situacijama i stručna pomoć.
- Druga djeca znaju reagovati još većim otporom prema učenju, uz stav da ih nije briga za ocjene, što je zapravo vrlo čest psihološki obrambeni mehanizam.
- Neka djeca misle da su njihove ocjene slučajnost i da zavise od simpatija ili antipatija učitelja. Ovakav tip učenika trebalo bi da shvati da uči za sebe, a ne za učitelja ili roditelje – roditelji zato treba da pohvale dijete za svaku dobru ocjenu, a kod loše da mu ponude pomoć.
- Ambiciozna djeca raduju se učenju, a kad dobiju lošu ocjenu, reaguju racionalno i ne dopuštaju da ih savlada stres – njih neuspjeh samo motiviše. Ukoliko dijete izgubi volju za školom čim dobije lošu ocjenu, treba mu pomoći savjetom i ohrabriti ga. Roditelji se moraju pobrinuti da ne izgubi motivaciju i vjeru u sebe.
- Dijete perfekcionista koje isključivo želi odlične ocjene samo sebi stvara pritisak, ali treba naučiti da loša ocjena nije nikakav kraj svijeta. Roditelji ni u kom slučaju ne bi trebalo da prave pritisak na dijete.
IZvor: Ringeraja.ba
