PIŠE: Dragana Aleksić

Šta da radite kada vam se jako žuri, a dijete se sprema sporo kao puž? I što ga više ubrzavate, čini se da je ono sve sporije. Šta kada svako veče odlaže odlazak na kupanje i spavanje, ili kada stalno traži da ga nosite napolju?

Kada se ove situacije ponavljaju iz dana u dan, umiju prilično da iscrpe i roditelja i dijete, jer stalno natezanje bez pozitivnog rezultata troši energiju, i roditelja na kraju uvode u tenziono stanje.

A, ono se, pogađate, dalje prenosi na dijete.

Ima više razloga zbog kojih dijete pruža otpor – od prirodnog poriva da pomjera roditeljske granice, do toga da nam ponašanjem govori ono što ne umije riječima. Kada se dijete opire u nekoj svakodnevnoj situaciji, roditelji često misle da moraju da je riješe istog trenutka. Međutim, ti načini su za dijete previše kruti, striktni, strogi, pa saradnja sa njim izostaje, što može da dovede do podizanja tenzije i još većeg otpora. I tada se ulazi u začarani krug…

Ako je roditelju cilj saradnja i građenje dugoročno dobro odnosa sa djetetom, onda apsolutna poslušnost nije najbolje rješenje. Saradnja kroz igru i izazov daju mnogo bolje rezultate.

Djeci je igra najprirodniji kanal za učenje, pa je treba maksimalno iskoristiti!

Zašto igra daje dobre rezultate?

Jednostavno zato što je u pozadini igre zabava. Kada se zabavljamo nismo pod tenzijom. Kada nema tenzije, lakše je sarađivati.

Igra u svakodnevnim situacijama djetetu daje novo iskustvo u rješavanju trenutnih problema, teškoća, kao i ideju da neke stvari mogu da se rade na više različitih načina. Tako se ono zapravo motiviše da traži kreativna rješenja, da “misli svojom glavom”, umjesto da bude apsolutno poslušno. Ljudski mozak nije stvoren za učenje napamet, već za rješavanje izazova i problema, što djeca često instinktivno i pokušavaju. Igra je za njih sve.

Kada roditelji podržavaju i podstiču ovaj proces, oni zaista pomažu da se u mozgu djeteta stvaraju čitavi nizovi novih neuronskih veza koje vremenom jačaju i povećavaju njegove mentalne i kreativne kapacitete. A djeca ovaj pristup prihvataju sa lakoćom jer im je prirodan.

Kako napetu situaciju pretvoriti u igru i podstaći dijete na saradnju?

Za ovaj pristup vam nije potrebno ništa sem ideje.

Na primjer, kada ste u prodavnici i vidite da je gužva, žurite i želite što prije da izađete. Ali, dijete odbija da sedne u kolica za kupovinu i vama polako počinje da se diže kosa na glavi. Umjesto da ga moljakate, nagovarate, potkupljujete čokoladicama, prjietite, vičete, recite na primjer ovo (čučnite u visinu djeteta, pogledajte ga u oči, koristite zagonetan i veseo glas): „Znaš li da je danas poseban dan? Danas je dan kada sam ja tvoj vozač, a ti moj specijalan pomoćnik. Naš zadatak je da što brže obavimo kupovinu, pa ćeš mi ti pokazivati kada ugledaš hljeb i mlijeko.“ Zadajte jednu po jednu namirnicu što je dijete mlađe, i to one koje može lako da vidi i prepozna. Dok je ono okupirano traženjem, vi ga vozite u ubacujte druge namirnice.

Za ovaj „dogovor“ vam treba samo ideja i manje od jednog minuta da otpor pretvorite u saradnju. Djeca ne traže da igra bude nešto veliko, spektakularno, više da je zabavno i da su aktivno uključena. Najveći problem sa prodavnicom je upravo to što se očekuje da je dijete pasivno, mirno, strpljivo, što je nerealno. Kada ga uključite u proces, ma koliko to malo i kratko bilo, dijete ima osjećaj da radi nešto važno, a pri tom i zabavno. A vi ste svakako došli do vašeg cilja – obavili šta treba i izbjegli stres.