Notarske kancelarije, gotovo svakodnevno, dobijaju papire od roditelja sa potpisom da su saglasni da njihovo dijete napusti zemlju, a kuda djeca idu, notari naslućuju na osnovu užurbanih zahtjeva i kratkih odgovora očeva i majki. Niko od njih nije želio imenom i prezimenom da govori o svojim sumnjama, ali, ističu, žele makar anonimno da upozore na sve učestalije odlaske djece, prije svih romske i egipćanske, na put u inostranstvo bez roditeljske pratnje.

Uvjereni su da se iza najvećeg broja takvih odlazaka u inostranstvo krije trgovina djecom.

“Dešavalo se da jedan roditelj neće da da saglasnost. Onda drugi roditelj pokušava na sve načine da opravda nedolazak ne bi li se domogao papira. Za takve je trgovina svojim djetetom nešto normalno”, priča Pobjedin sagovornik iz jedne notarske kancelarije.

Tvrdi da notari, najčešće, ne nasijedaju na takve priče. Da su veoma oprezni u takvim situacijama i da strogo postupaju po zakonu.

Tragom ovog neformalnog razgovora u kojem uši „para“ činjenica da napuštanjem zemlje sa samo 12 ili 13 godina prestaje nečije djetinstvo i počinje ropstvo u tuđini, Pobjeda je pokušala smo da istraži koliko je trgovina ljudima prisutna u našoj zemlji.

Do preciznih statističkih podataka, očekivano, nijesu došli, jer su oni različiti, u zavisnosti od institucija koje se bave ovom problematikom.

Iako je postavljena zakonska regulativa, iako su u suzbijanje ove pojave uključene brojne institucije, naša država još na pravi način ne uspijeva da stane na put trgovcima ljudima.