Formiranje radnih navika je jedno od važnih pitanja kojima se na bolji i organizovan način mora baviti savremena porodica. One se počinju formirati u ranom djetinjstvu. Navike se razvijaju stalnim ponavljanjem cjelishodnih radnji i ponašanja. Ponavljanje i vježbanje određenih radnji dovodi do njihovog veoma preciznog obavljanja i sa smanjenim učešćem svijesti u odnosu na početak njihovog formiranja.

Mnoge motorne radnje pisanje, sviranje, vožnja bicikla se obavljaju veoma precizno, a da pojedinac u toku njihovog obavljanja ne razmišlja o tačnosti pokreta koje čini. Štaviše obraćanje pažnje na izvođenje pojedinih pokreta i radnji može da ometa preciznosti njihovog obavljanja. Ono što je važno za proces formiranja radnih, kulturnih, higijenskih i svih drugih navika je istaći da se navike formiraju svjesnim obavljanjem pojedinih pokreta i radnji.

U formiranju navika svijest pojedinca je u početku koncentrisana na pravilnost obavljanja pojedinih postupaka i radnji. U toku učenja pisanja slova dijete razmišlja kako da drži olovku, kako da njome pritisne, kako da napiše neke djelove slova i sl. Kada stekne naviku pisanja onda se svijest sa tih postupaka prenosi na sadržaj šta treba zapisati, a pisanje se automatski odvija. To važi za sve druge radnje.

Navike su automatizovane voljne radnje. Kako se u formiranju navika putem ponavljanja odmiče tako se svijest u njihovom obavljanju smanjuje. Mnoge navike se toliko čvrsto utemelje da pojedinac i ne razmišlja o cjelishodnosti njihovog obavljanja. Svoje razmišljanje može da usmjeri i oslobodi za planiranje obavljanja nekih drugih poslova i zadataka. Dobro utemeljene navike „nose“ pojedinca u toku izvršavanja nekih radnih ili higijenskih radnji. Ko ujutru razmišlja da li da se umije, opere ruke, počešlja i sl. Te radnje se obavljaju automatski bez razmišljanja, pojedinac ustaje i odlazi u kupatilo, umiva se. I što je najvažnije sve to obavlja sa lakoćom, bez trošenja energije na razmišljanje o tome da li to da uradi ili ne.

Nije bez razloga rečeno da su navike druga priroda čovjeka. One doprinose uspješnosti svakog pojedinca. Navike učenja pošteđuju pojedinca u rasipanju energije već u određeno vreme pristupa učenju. To važi i za sve druge navike. Ustajanje u isto vrijeme, namještanje kreveta odmah nakon ustajanja, održavanje lične higijene i sl. O značaju radnih navika pisali su mnogi poznati naučnici, pedagozi i književnici. Nemački filozof Kant ističe da dijete treba navikavati da radi. Njemu bi se učinila vrlo loša usluga, ako bismo ga navikavali da sve smatra za igru.

Pojedini naučnici su u isticanju značaja navika i pretjerivali. Džems je izračunao da od 1000 radnji 999 spada u navike (K. Grubačić, Osnovi psihologije, Beograd). U porodici se stiču prve, ali i najvažnije radne, higijenske, kulturne i mnoge druge navike. Navike se stiču vježbanjem, obavljanjem određenih radnji. Radne navike se stiču radom. Djeca u porodici moraju imati veoma konkretne obaveze. Na selu djeca od malena počinju da rade pomažući svojim roditeljima u obavljanju pojedinih fizičkih poslova. Nije ni čudo što su seoska djeca poletnija u obavljanju pojedinih poslova.

U dobro organizovanoj porodici svako obavlja neke poslove i zadatke. U postavljanju stola za obrok treba da učestvuju djeca. U pranju posuđa takođe. U porodici djeca treba da steknu osnovne higijenske navike: umivanje, pranje zuba, održavanje higijene tijela, pranje ruku prije i poslije jela, čišćenje i raspremanje svoje sobe, namještanje kreveta odmah poslije ustajanja, čišćenje svoje obuće i sl. Što su djeca mlađa potrebna je veća pomoć, ali samo kad to djeca zatraže. Dijete voli da samostalno obavlja pojedine poslove. To treba poštovati.

Navike učenja se stiču u porodici. Dijete mora imati svoje radno mjesto, svoj kutak za učenje. Formiranje navike učenja u isto vrijeme i na istom mjestu je važno pa i strateško pitanje za kvalitetniji rad i učenje djeteta i njegov kasniji životni rast i razvoj. Stečene navike učenja u isto vrijeme na istom mjestu, redovna izrada zadataka pošteđuje dijete rasipanja vremena i energije. Dijete neće razmišljati da li treba da uči već čim je sjelo za sto počinje da uči. Kao što ne troši energiju za razmišljanje da li ujutro da se umije tako neće trošiti nepotrebnu energiju da razmišlja da li da uči. Učenje djetetu sa utemeljenim navikama neće biti opterećenje već nešto što se podrazumijeva što se svaki dan odvija.

Neuporedivo je lakše formirati dobre navike nego loše mijenjati. Zadovoljstvo, uspjeh pa i sreća pojedinca u toku njegovog životnog i radnog vijeka uslovljeno je kvalitetom stečenih navika u ranom djetinjstvu. Poznata je i davno izrečena misao da svakog pojedinca iz prikrajka posmatra njegovo djetinjstvo. Mnogi naučnici, poznati psiholozi (Katel, Blum i dr) ističu da je za razvoj svakog čovjeka najvažniji period do devete odnosno desete godine. To je period kada se postavljaju kreativne linije razvoja svakog pojedinca.

U porodici se stiču mnoge i najvažnije radne, higijenske, kulturne i druge navike djece koje utiču na rast i razvoj ličnosti svakog pojedinca. Porodično vaspitanje predstavlja temelj ukupnog radnog, moralnog, fizičkog i estetskog vaspitanja.

Izvor: Školarci