PIŠE: Dragana Aleksić

Mnogo je promjena koje su očekivane u periodu adaptacije na vrtić, a jedna od njih odnosi se na spavanje, tačnije buđenje djeteta.

S obzirom da nam je san svima potreban da bismo se odmorili, jasno je da ova promjena ima veliki uticaj na sve članove porodice.

Kada dijete prvi put krene u vrtić, može se očekivati da dođe do promjena u spavanju – odbijanje djeteta da ide uveče u krevet, ali i česta buđenja, kao i plakanje u snu. Roditelji se iznenade kada se ovo desi, a nekada i ne povežu sa polaskom u vrtić, već traže druge moguće razloge.

Hajde da vidimo zašto se ovo dešava!

Svako novo iskustvo za dijete je nova informacija koju njegov mozak treba da obradi i „razumije“.

Šta su za dijete sve nova iskustva?

Sve ono što vidi, čuje i doživljava prvi put, svaka nova situacija, osoba, ali i emocija koju osjeti. Polazak u vrtić za dijete je u jednom trenutku izvor bezbrojnih iskustava – novih stvari. Međutim, njegov mozak, koji je još u razvoju, jednostavno ne može da postigne da sve te informacije primi, obradi i dovede na nivo djetetovog razumijevanja. Tada je dijete prestimulisano.

Ovo se posebno odnosi na intenzivne emocije sa kojima se dijete prvi put susrijeće – najprije strah (zbog odvajanja od mame i tate, ali i od nove sredine, kao i od toga da je „samo“ među nepoznatima), zatim osjećaj bespomoćnosti, ljutnje, tuge… Tada je dijete (njegov mozak), pored ostalih novih stvari, preplavljeno i emocijama..

Kako mozak obrađuje infomacije?

Najjednostavnije objašnjenje je da mozak sve što stiže do nas u toku dana obrađuje dok spavamo, dakle u REM fazi (faza dubokog sna). Međutim, kada je nečega previše, u ovom slučaju dijete ima previše novih iskustava, iako mozak „radi punom parom“ nekada ne uspije sve to da obradi. To znači da neku emociju nije uspio da svede na nivo podnošljivosti (na primjer strah), nego je dijete i dalje osjeća prilično intenzivno, kao tjelesnu nelagodu. I to može biti dovoljan razlog da se dijete noću probudi i počne da plače!

Ono ne umije da kaže roditeljima šta mu je, jer vrlo često ne umije da opiše niti da prepozna emociju, ali je osjeća tjelesno i to ga zapravo uznemirava. Djetetu je tada potrebna utjeha, razumijevanje, fizička bliskost sa roditeljima, zagrljaj. Insistiranje da nastavi da spava, da prestane da plače ili negiranje da „nije ništa strašno“ neće dati rezultate, posebno ne dugoročne.

Šta još može da pomogne?

Mali rituali pred odlazak u krevet ili na spavanje koji dijete opuštaju. Svakako je dobro i da se unaprijed dijete obavještava koja radnja slijedi da bi se izbjegao „efekat iznenađenja“, koji bi kod već prenadraženog djeteta, mogao da bude uvod u stanje bijesa.

Na primjer – „Kada završimo ovu igru (večeru…) idemo na kupanje. Kada se okupamo idemo u krevet da čitamo (pričamo pričicu). Kada završimo sa pričom poljubimo se za laku noć i spavamo.“ Ovo ćete govoriti kako budete jednu radnju privodili kraju, ne sve odjednom, jer dijete ne može da primi toliko informacija.

Takođe, mali ritual može da bude šolja toplog mlijeka, čaja, neki poseban pozdrav, maženje, bilo šta što se ponavlja pred spavanje i što djetetu pruža osjećaj sigurnosti.