PIŠE: Iva Rajović, NTC učenje

Hoćemo li stići već jednom?
Evo, još malo.
[još malo prošlo] Jesmo?
Pa sad smo ti rekli, još malo.
Pa prošlo je već puno.
Samo ti se čini.
Jooj, vozimo se već hiljadu sati.
Vozimo se pola sata. Stižemo za 5 minuta.
Koliko je to?
Kao jedan Duško Dugouško, od početka.
[prolazi vječnost]

Iako bi pet minuta svima trebalo da bude baš toliko: pet minuta, tih nekoliko momenata djetetu od pet godina prolazi drugačije nego osobi od dvadeset i pet. Čistom računicom dolazi se do toga da dan jednom petogodišnjaku traje otprilike 1/1800 njegovog života, dok dan osobi koja ima pedeset i pet godina traje približno 1/20000 njenog života. Naučnici kažu da nam vrijeme prolazi brzinom koja je srazmjerna kvadratnom korjenu godina koje imamo. Ovo znači da godina prolazi sporije skoro tri i po puta djetetu od pet godina, nego čovjeku od pedeset i pet. Mnogi kažu da vrijeme leti, i čini se, što je osoba starija, uvjerenija je u to – čini joj se da se život odigrao u treptaju. Ali nije u pitanju ovdje samo matematika – odnos današnjeg dana i svih proživljenih dana. Ima tu još nešto.

Kad je sve novo i ništa se ne podrazumeva

Djeci je svako iskustvo novo; ili u najmanju ruku nije još ustaljeno i pretvoreno u rutinu, bilo rutinsku percepciju ili rutinski odziv. Recimo, malo dijete koje je dovoljno blizu prozora da vidi goluba koji je upravo sletio na sims, ovaj prizor će veoma burno doživejti. Uslijediće paleta reakcija – sve u vezi sa ovim događajem biće mu novo. U jednom danu dijete prođe kroz mnogo ovakvih njemu nesvakidašnjih i novih doživljaja. Odrasla osoba, sve i da gleda kroz prozor, ako uopšte i registruje tog istog goluba, najčešće mu neće pridati ni mrvicu pažnje. A zašto bi? Vidjela ih je već na stotine, zna da će da „posjedi“ na simsu koji sekund, malo izguguče i odleti. Ništa novo, ništa neočekivano. I ništa pogrešno. Sve u svoje vrijeme, mentalna energija se ne rasipa olako.

Dok se mozak još intenzivno razvija, količina mentalne energije neophodna za normalno funkcionisanje je velika. Do četvrte godine metabolizam mozga postaje duplo brži nego što je kod odraslih, i ostaje visok sve do početka puberteta. Dijete nevjerovatnom brzinom uči, pa se energetski resursi ulažu skoro isključivo u sadašnji trenutak, jer mentalni modeli svijeta moraju konstantno da se podešavaju kako bi došlo do optimalne adaptacije. S druge strane, odrasli imaju izgrađene šablone po kojima funkcionišu i rijetko kad iskaču iz svojih mentalnih navika i rutina. Ova važna funkcija mozga, neuralna adaptacija, koja učestale stimuluse čini neprimjetnim, obezbjeđuje optimalno i efikasno korišćenje kognitivnih resursa. Međutim, ova optimizacija podrazumijeva manje obrađenih infomacija na svesnom nivou i na nivou koji zahteva pažnju, pa se formira manje „zgusnuta“ memorija, što posljedično utiče na doživljaj prolaznosti vremena.

Kad vreme prestane da postoji

Iako se čini, pogotovo retrospektivno, da godine djetinjstva protiču polako i da se vremenu tada nigdje ne žuri, djeca većinu svog „budnog“ vremena provode u aktivnosti u kojoj osjećaj za vrijeme potpuno nestaje. Ova aktivnost je igra. U igri dijete iskusi tzv. stanje toka (eng. flow), što je stanje zanosa, kompletne koncentracije i obuzetosti trenutnom aktivnošću. Čovjek se pretvara u svoj rad, dijete u svoju igru, nestaje osjećaj i sebe i vremena. U ovim momentima zanosa luči se dopamin, naša biološka nagrada koja dolazi u vidu osjećaja zadovoljstva. Što nam je svijet poznatiji, i manje nov, veća je vjerovatnoća preživljavanja, pa se i ponašanje koje osnažuje radoznalost i potragu za novim dobro nagrađuje. Iako je i kod odraslih ovo ponašanje zastupljeno, kod djece je ono nerazvodnjeno. Dopamin ima važnu ulogu u percepciji vremena, pa i nije čudno što vreme djeci prolazi drugačije. Bolesti koje karakteriše abnormalan nivo dopamina, poput šizofrenije, Parkinsonove bolesti i ADHD-a, u isto vrijeme dovode do primjetnog iskrivljena u percepciji vremena.

Sve u svoje vrijeme

Dopustite djetetu da mu vrijeme sporo prolazi, jer ta dragocjenost nije vječna. Ne gušite mu vrijeme različitim aktivnostima koje su tu da se pobrinu za neprekidnu animaciju. Zašto? Šta će naučiti o sebi i o svijetu ako mu neumorno „ispunjavate“ vrijeme. Naučiće da ga juri, ali ne i da ga kreira i osjeti. Neka osjeti teret vremena, nek se izgubi u vremenu, neka nauči sa njim da živi, a ne da od njega bježi. „Vrijeme leti“ onome ko od njega bježi. Djetetu vrijeme jeste; juče i sjutra su samo neke mutnjikave riječi koje veliki koriste. Ono tek treba da nauči da se mentalno projektuje. Priroda je tako namjestila i ako nam vrijeme leti, ne znači da nešto pogrešno radimo.

Kad bi odrasli funkcionisali kao djeca, kognitivni aparat bi se pregrijao, raspao. Ali djetetov svijet se tek formira, i osim zadovoljenja fundamentalnih potreba, njemu se ništa ne podrazumijeva, ništa nije očekivano i ništa se ne očekuje, ništa nije „normalno“, „tako je kako je“ i „pa dobro, ništa strašno“. Sve ima galaktičke razmjere. Pomislite koliko probi i grešaka je potrebno djetetu za jednu prostu, ali pravilno iskorišćenu rečenicu poput „muka mi je“. Šta sve ovom podvigu prethodi? Dijete je čulo od nekoga „Muka mi je“, pa je isprobalo ovaj izraz kada mu je bio zapušen nos ili kada mu je bilo pretoplo. Ali odziv okoline nije bio odgovarajući. S druge strane, koliko mučnina je prošlo u agoniji i neznanju – dijete osjeti da nije sve kako treba, traži pažnju i pomoć odraslih, frustrirano je jer ne zna da objasni problem, pa uslijedi plač nemoći. Koliko je vremena i kognitivnih procesa bilo neophodno za pogodak poput „Muka mi je“. Nagrada koja uslijedi nije za potcjenjivanje jer dolazi u vidu pravilno usmjerene pažnje odraslih, bilo to i zaustavljanje automobila na deset minuta. Ovaj pogodak, pravilno uparivanje, ostavlja dijete sa osjećajem „to je to“. Jedno po jedno “to je to” vremenom dovodi do sve većeg osjećaja sigurnosti, mogućnosti predviđanja ishoda, svojih i tuđih reakcija, formiranja navika i autopilot funkcionisanja. Svijet postaje manje nepoznato, predvidljivije mjesto, a dijete postaje odrasla osoba. I ništa loše u vezi sa tim. Uviđanje uzročnosti se nagrađuje životom.

Vrijeme nam leti jer smo u konstantnoj borbi sa njim. Malo dijete većinu vremena provodi baš tu gdje jeste. Jeste li ga posmatrali nekada kako pažljivo vezuje pertlu ili začuđeno gleda goluba na prozoru? Kao da sjutra ne postoji. S druge strane, čini se da odraslima samo sjutra i postoji. Kad bismo na momenat zastali, možda bi nas djeca naučila da vrjednujemo baš taj trenutak u kojem jesmo.