PIŠE: Kristina Mihailović

Nećete vjerovati ali ima nas nekih u Crnoj Gori koji smo sa 35 godina saznali za Slovensku plažu. Mislim čula sam ja za Slovensku plažu, i znam da se nalazi u Budvi, ali kako u taj grad slabo kad idem, a ne ljetovah nikad (namjerno) nijesam imala priliku do skoro da je „otkrijem“. Prije nekoliko godina odoh na neki seminar, i zaljubih se. Malo me što tako oduševilo kao taj prekrasni kompleks, izdvojen kao da nije tu gdje je jeste, sa prelijepim bijelim vilama, plavim škurama, ciklama bogumilama i drugim čarobnim cvijećem, zelenim površinama, preslatkim kafeima… Kao na fotografijama na grupi Da li ti se sviđa, na Facebooku:) A ono što mi se posebno svidjelo je upravo to što je izdvojeno, „zatvoreno“, sa puno sadražaja za PORODICU, za DJECU! U prevodu – pusti ih i ne misli hoće li pasti, izaći na ulicu, kako će se zabaviti i hoće li kukati jer im je dosadno!

Da, od kad sam MAJKA gledam na sve oko sebe nekim drugim očima, pa naravno i odmor i ljetovanje. Prvo sam na to pomislila nakon što sam se oduševila izgledom i ljepotom ovog pravog primorskog kompleksa. Za porodicu idealno jer sve je tu – igralište, bazen, animacije, teniski tereni, fitnes na travi 🙂 …. Idealno ali nedostižno, nažalost, jer se ne usuđujem ni da pitam koliko bi koštao boravak šestočlane porodice. Puno, za nas sa četvoro djece, baš puno.

Ali to me nije spriječilo da maštam kako bi bilo divno ljetovati u hotelu. Da u hotelu, ne zbog luksuza nego iz praktičnih razloga. Ljetovanje u hotelu je za roditelje jedini PRAVI odmor, sve ostalo nije odmor ako mene pitate. Ograđujem se, možda ja to tako doživljavam s obzirom na broj djece, ali ipak mislim da nije samo do mene i do broja 4. Sve ostalo jeste zadovoljstvo, ali nije odmor. Jer kad moraš da kuvaš, čistiš, sređuješ, animiraš za vrijeme najvećeg žaropeka jer je u sooobi dosadno pošto se ne može izaži napolje, pa da onda juriš po plaži i uveče šetaš… zaboravi ti tu odmor. Uz to, moj odmor nije klasični odmor, jer i kada odem na odmor moram za komp svaki dan, barem par sati, pa mi se to vrijeme za odmor smanjuje dodatno.

Ipak ove godine shvatih da izgleda RADI ona famozna rečenica koja se svako malo posljednjih godina pojavljuje svuda oko nas „Pazi što sanjaš možda ti se i ostvari“. I bi odmor! Kako? Gdje? U hotelu. Ne u Slovenskoj plaži ali vrlo slično? Ejjjjj, moguće je 🙂

Prije nekoliko dana zove me brat i pita, iz neba pa u rebra: Idete li ove godine na more? Rekoh: Ne, za sad, da ja znam. E pa kaže: Spremajte se naredne sedmice, hotel Vile Oliva, Petrovac, šest dana, all inclusive! Ja častim, imam neke kombinacije prije glavne sezone 🙂

Nema ali nema tog djeteta koje se obradovalo toj rečenici dok sam je slušala, ali i danima poslije. Nijesam baš mogla da skačem u tom trenutku jer sam bila na nekom poslovnom putu, ali kad dođoh kući, saopštih djeci divnu vijest, igrali smo i plesali, pjevali i radovali se baš kao djeca 🙂

I tako za nekoliko dana odosmo, nabismo se u auto, popakovasmo sve što je u kući bilo i via Petrovac.

Pakovanje je trajalo par sati, ipak treba spakovati sve za petoro (srećom muža ne pakujem, on je uvijek sam sebe pakovao, sem jednom kada sam htjela da ga „iznenadim“ pa ni gaća kupaćih nije imao kad smo stigli na odredište), ali sam samo mislila o tome da ću od sjutra da uživam pa sve lakše pade. Naravno da sam kukumakala po kući dok sam sve to radila, ali to se podrazumijeva, svi navikli i svi s pola mozga slušaju tu moju „pjesmu“ i ne udaraju na trag.

Zorom krenuli, zorom došli (crnogorskom zorom), i direktna linija bazen.E da, napravio se plan još prvog dana kad se saznalo gdje idemo – ujutru plaža, poslije bazen, popodne opet plaža. I tako i odradismo, ne taj nego svaki bogovetni dan. Bazen u ovom hotelu je zaista spas, jer je u debeloj ladovini maslina (neke su stare po 490 godina iliti mojih pola vijeka), i sjajno je mjesto za “premošćavanje” kada nijeste na plaži. Ustvari, da je neko pitao našu djecu, ne bismo ni išli na plažu samo BAZEN, BAZEN, BAZEN. Nijesam im neki ljubitelj, posebno nakon isčitanih tekstova i preporuka ljekara da kupanje u bazenu povećava i rizik od „kupljenja“ nekih bakterija, ali nije bilo pregovora. Uostalom, morali su se kompromisi praviti.

Kada nijesmo bili na plaži ili bazenu bili smo u restoranu hotela. Raspored bezbroj obroka u toku dana je odmah savladan i naučen, i nikome nije bio potreban sat – doručak, a počne, u 7 (dooobro nije baš odmah ali oko 7:30), ručak od 12:30 (da, prilagodili smo se zapadnjacima tih dana barem u tome, ručali smo oko podneva), užina tačno u 16:30 i večera oko 19 (kukumakanje da su gladni počinje već oko 18). Od gomile hrane koja je nuđena na švedskom stolu, šta se jelo svaki dan?! Palačinke (za doručak, ručak, užinu i večeru), kolači, puuuno kolača i sokoviiii. Sve ono što se kući ne može ili uopšte ili rijetko kad. Supa ili čorba na jedvite jade, možda jedan dan i pašta/tjestenina u različitim oblicima, pa skoro svaki dan. Ali kažem, kompromisi su se pravili, a i htjeli smo da popustimo stege malo, dosta nas slušaju (čuju) svih ostalih 359 dana u godini (barem dok su nam u vidokrugu).

Na plaži smo bili divni 🙂 sreća pa u tom dijelu Petrovca i nije bilo neke gužve, ali ih  je i onako dovoljno ljudi čulo dok su se čašćavali raznim divnim imenima i životinjskim nazivima. Nekome je smetao pijesak pa se čistio po vas dugi dan koliko bi bio na plaži, nekome je voda morska upadala u oči pa je izlazio svako malo iz mora da se čisti, nekome je voda bila hladna, neko nije poštovao pravila dok su se igrale domine pa je izazivao svađu, nekome se stalno piškilo, a neko je tražio svaki dan da mu se kupi novi fidget spinner (da i na plaži i bilo gdje drugo). Ali me nije bilo lako iznervirati, mada ni inače na plaži ne udaram puno djeci na trag, ko hoće, koliko hoće u moru, radi se što se hoće, naravno u granicama pristojnog, i opušteno što opuštenije. Generalno nijesmo roditelj koji stalno djecu upozoravaju i ograničavaju (barem na otvorenom J), sloboda je vrlo cijenjena barem za sad, dok su još relativno mali. U toku ovog ljetovanja I još nešto shvatih, da nije nama sistem vaspitanja toliko loš koliko mislimo i nijesu neki strani vaspitni modeli kojima nam se serviraju kao SJAJNI, baš tako SJAJNI. Npr. nijesam uspjela da vidim rezultate tog vaspitanja francuskih roditelja o kojem smo imali priliku da čitamo posljednjih godina i savršenom ponašanju njihove djece. Ustvari uvjerih se u potpuno supotno, mada nijesu bila u pitanju djeca, nego odrasli ljudi. To mi samo još jednom potvrdi da ne valja generalizovati i da nema savršenih roditelja i vaspitnih modela, a i nijesmo mi tako loši kako nam se čini, mada bi imali što mijenjati u mnogo čemu.

Nego, da se vratim na lakše teme 🙂 Kakvo bi to ljetovanje bilo kada se ne bi uveče prošetalo. E to nam je bio „najteži“ dio dana. Mali je problem sa Petrovcem taj što nemaš gdje, što je velika gužva i što su sa svih strana duž šetališta mnogobrojni IZAZOVI – fidget spinneri, leteći vrtuljci, sladoledi, kokice, narukvice, tašnice… Kupi mi ovo, kupi mi ovo, kad ćeš da mi kupiš, hoću toooo, a ipak mi se ne sviđa, bolje ono drugo. Svaku noć! Neko na smjenu, neko svaku noć. Mada, moralo je nešto, moralo je negdje da se izduši, da ne bude baš sve savršeno.

Posljednjeg dana su zapomagali da idemo kući odmah poslije doručka, hoće oni u Podgoricu, nema veze što je vruće, hoće napolje, da vide društvo. Poslije ljutnje i prepirki prihvatiše da nećemo prije večeri i nastaviše sa redovnim petrovačkim aktivnostima. Bio im je to najljepši dan na moru, kako kažu, svakome iz različitih/sličnih razloga, ali uglavnom zbog toga jer su se iskakali, isplivali, neki naučili da plivaju.. opustili se i na najljepši način se pozdravili sa Petrovcem, u koji inače slabo navraćamo u toku glavne sezone zbog gore navedenih razloga 🙂

Ipak su se Podgorici posebno obradovali, tj. ekipi koja ih je čekala ispred zgrade, i jedva su kući tu noć došli oko 22h odnosno 23h (u skladu sa starosnom dobi),  vraćajući se bez problema na podgorički mod i večeru u sitne sate. Na glad su u 19h zaboravili.

Stvarno nam je bilo lijepo, a kako i ne bi, kad smo samo jeli i plivali 🙂 Nije mi nedostajala jurnjava, spremanje, kuvanje (mada nijesam tu perjanik u našem domu ima neko ko to bolje radi od mene :)) i vrlo sam se lako prilagodila neradu i no stress atmosferi nakon duže vremena. Eto, ljetovanje može i sa 4 djece da bude odmor, i ne mora da bude u Slovenskoj plaži (ako se ko pita što je pomenuh na početku priče). 🙂

Ovaj blog sam napisala i zbog toga jer ne mislim da blogovi sa ljetovanja sa djecom ne trebaju da budu samo roditeljska „kuknjava“, mada je nijesam mogla baš skroz izostaviti (a priznajem da bi druga priča bila da sam ga pisala prethodnih godina).